Kako Gabrijela Brigljević ruši predrasude u svijetu jakih pića ŽENA IZA DESTILERIJE
U današnjem intervjuu predstavljamo Gabrijelu, mladu ženu koja uspješno vodi obiteljsku destileriju Brigljević, specijaliziranu za proizvodnju gina, konjaka i whiskeyja – pića koja se tradicionalno smatraju “muškom” domenom. Gabrijela, destilery manager, dijeli svoje iskustvo o izazovima i prilikama koje je susrela kao žena u industriji jakih pića, kako je izgradila samopouzdanje te kako je uz podršku oca i zajednice ljubitelja pića uspjela stvoriti vlastiti put. Otkrivamo kako je preuzimanje obiteljskog posla proteklo, te što poručuje ženama koje se žele okušati u tzv. muškim djelatnostima.
Razgovarala:Ivana Radić
Gabrijela, u muškom si poslu, radiš u destileriji koja proizvodi gin, konjak i whiskey – sve muška pića – kako je biti žena u tom biznisu, posebno mlada žena?
S jedne strane, naravno, kao mlada žena susrela sam se s određenim izazovima u industriji pića. Iako već imam puno iskustva (odmalena sam pomagala u obiteljskoj proizvodnji, a konkretnim radom u Destileriji Brigljević bavim se više od 10 godina), jako dugo mi je trebalo da izgradim samopouzdanje. U trenutku kad sam se počela intenzivnije educirati i uključivati u industriju, bila sam okružena muškarcima – i to uglavnom starijima od sebe – i nisam se uvijek osjećala kao da zaslužujem mjesto u tom društvu.
S druge strane, od samog početka dobila sam veliki vjetar u leđa od strane mog oca i zajednice ljubitelja pića u koju me on uveo. Moj otac je samouki destiler koji se i sam okružio pravim entuzijastima: ljudima koji vole dijeliti znanje o finim pićima i ohrabruju sve druge koji imaju interes da im se priključe u tome. Ta zajednica se s vremenom mijenjala i rasla, pa tako danas uključuje ne samo sve više žena, već i mlađih ljudi općenito – bilo da pričamo o proizvođačima, stručnjacima ili entuzijastima.
No, svjesna sam da većina žena nije dobila ulaznicu u ovaj svijet kakvu sam ja imala. Moja misija je da im pružim upravo to. Kroz organizaciju raznih degustacija i edukacija, pozivam i potičem apsolutno sve znatiželjnike da nauče istinski uživati u finim jakim pićima – bez obzira na prethodno znanje ili iskustvo.
Na koje si sve prepreke naišla i kako si ih rješavala?
U početku su mi se najveći izazovi javljali u području networkinga i promocije. U par navrata susrela sam se s ljudima koji me po defaultu nisu shvaćali ozbiljno i radije su vodili razgovor s mojim ocem nego sa mnom. Ponekad me to znalo poljuljati pa nisam imala dovoljno hrabrosti da se sama “proguram” i više izlažem nekim prilikama za promociju.
Na sreću, brzo sam naučila izbjegavati interakcije sa skepticima kojima je bilo ispod časti pričati sa mnom. Umjesto toga, okružila sam se iskrenim ljudima i profesionalcima kojima je prvenstveno stalo do kvalitete, širenja znanja i podizanja cijele industrije jakih pića na višu razinu.
Veliki izazov je taj da se, posebno u premium kategoriji pića, većina brendova još uvijek bavi formom nauštrb sadržaja. Pored vrhunske ponude i već razvijene kulture vina, u slučaju jakih pića još uvijek se, nažalost, većinom prodaju muda pod bubrege. Ne može se za baš svaku rakiju reći da je dobra, kao što nije ni svaki konjak ili whisky, bez obzira na to koliko košta, u kakvoj luksuznoj boci dolazi ili kakvim sve “premium” epitetima je okićen. (Čak i ćete samu riječ “premium” pronaći na boci iz supermarketa, jednako kao i na nekoj boci ekstra luksuznog, ograničenog izdanja – i kako sada biti pametan?).
U našim glavama još vlada zbrka oko toga i prosječni kupac više uopće ne može razaznati koje piće zaista ima premium kvalitetu te koja boca mu daje tu vrijednost za njihov novac. A to je zbog manjka edukacije i ograničenim prilikama u kojima se ljudi uopće mogu susresti s jakim pićem. Cijeloj industriji očajno nedostaje edukacije i to je jedan od najvećih izazova s kojim sam se susrela u svom radu.
No, upravo zato aktivno radim na izgradnji i širenju nove zajednice ljubitelja pića, kroz sudjelovanje na raznim eventima, ali prvenstveno kroz vlastitu organizaciju degustacija i radionica u našoj destileriji.
Moj cilj je da svim znatiželjnicima – a posebno ženama i mladima – pružim mjesto za slobodno otkrivanje i intuitivno učenje, tj. priliku da se upoznaju s finim jakim pićima na jedan opušten, iskren i nepretenciozan način. U čaši finog armagnaca ili whiskyja možete uživati jednako kao u čaši vrhunskog vina – ali ga prvo trebate istinski razumjeti.
Za sve koji žele znati nešto više o ginu, whiskyju ili voćnim destilatima, pozivam da se pridruže našim radionicama, jer osim što dijelimo znanje i kušamo vrhunska pića, uvijek se i dobro zabavimo!
Kako ste ti i tvoj otac riješili prijenos poslovanja? Ipak je on osnovao destileriju a ti si ga naslijedila?
Destileriju je moj otac Miljenko osnovao 2002. godine. Rad u destileriji bio je dio naše obiteljske svakodnevice, još godinama prije nego sam uopće smjela konzumirati alkohol. Moja se uloga u obiteljskom poslu polako i kroz godine nekako organski razvijala pa je i sam prijenos poslovanja na mene bio logičan slijed toga. Imala sam sreće i vrlo sam zahvalna na tome što je moj otac destileriju od početka gradio na zdravim temeljima, s iskrenom posvećenošću i guštom.
Osim što me zarazio s ljubavlju prema jakim pićima, prenio mi je najbitniju lekciju, a to je da svoj posao trebaš shvaćati vrlo ozbiljno, ali nikad ne shvaćati sam sebe preozbiljno. Zapravo smo vrlo sličnog karaktera: oboje smo vrlo umjetnički nastrojeni, ne bojimo se ići kontra struje i ne vodimo se za trendovima, nego jednostavno volimo istraživati i stvarati te se pri tome oslanjamo na svoju znatiželju i intuiciju.
Takav je on, vrlo skroman i nimalo posesivan oko “svoje” tvrtke, niti prijenos poslovanja na mene gleda kao da se odriče nečeg svojeg. Destilerija je naš životni projekt i gušt nam je zajedno stvarati nešto što je na koncu veće od nas samih, a što se nadam prenijeti i na buduće generacije.
Što misliš da je najvažnije u tom procesu?
Bez obzira na moj prethodni odgovor, prijenos obiteljskog poslovanja u praksi nije jednostavan i traje godinama. Ne samo jer se radi o očuvanju i prijenosu ogromnog znanja i iskustva iz dugogodišnjeg rada mog oca, već i nekih neminovnih promjena u strategiji i načinu poslovanja. No, mogu reći da zasad uspješno navigiramo kroz cijeli proces upravo jer dijelimo iste vrijednosti i istu viziju te jako dobro komuniciramo.
Druga stvar koju želim naglasiti je da smo moj otac i ja ravnopravni partneri, što smatram ključnim za svaki uspješan poslovni odnos, a pogotovo u kontekstu obiteljskog poslovanja. Međusobno se nadopunjujemo s vještinama: ja se oslanjam na njegovo iskustvo i znanje u destilerskom poslu, a on na moje marketinško i prodajno znanje. Daleko od toga da se oko svega sto posto slažemo, ali uvijek uspijemo doći do nekog kompromisa i svaki problem uspijemo riješiti zajedno.
Što bi poručila ženama koje se počnu baviti tzv. muškim djelatnostima?
Pa, voljela bih da sam prije naučila da zapravo ne trebam samu sebe zamarati uopće pitanjem je li neka djelatnost “muška” ili “ženska”.
Ako zaista želiš raditi to što voliš, najvažnije je fokusirati se na to da pronađeš svoju svrhu, da konstantno ulažeš u sebe te da čvrsto i apsolutno vjeruješ u svoj proizvod, uslugu i da to ima svoje mjesto u svijetu. Negdje će ti uvijek zalupiti vratima, a drugdje otvoriti prozor, ali to je tako. Na mjestima gdje su meni zalupili vratima, na koncu nisam ni htjela ući jer sam pronašla nove prilike i nova društva u kojima sam se puno bolje osjećala i s kojima zajedno rastem.
Posebno bih naglasila – ako ne uspijete pronaći podršku ili zajednicu u svom zanimanju u Hrvatskoj, potražite ju i preko granica, online. S vremenom ćete sigurno pronaći inspiraciju i podršku, samo treba malo proširiti vidike i naćuliti uši. :)
Foto:Josip Škof
Kako Gabrijela Brigljević ruši predrasude u svijetu jakih pića ŽENA IZA DESTILERIJE
U današnjem intervjuu predstavljamo Gabrijelu, mladu ženu koja uspješno vodi obiteljsku destileriju Brigljević, specijaliziranu za proizvodnju gina, konjaka i whiskeyja – pića koja se tradicionalno smatraju “muškom” domenom. Gabrijela, destilery manager, dijeli svoje iskustvo o izazovima i prilikama koje je susrela kao žena u industriji jakih pića, kako je izgradila samopouzdanje te kako je uz podršku oca i zajednice ljubitelja pića uspjela stvoriti vlastiti put. Otkrivamo kako je preuzimanje obiteljskog posla proteklo, te što poručuje ženama koje se žele okušati u tzv. muškim djelatnostima.
Razgovarala:Ivana Radić
Gabrijela, u muškom si poslu, radiš u destileriji koja proizvodi gin, konjak i whiskey – sve muška pića – kako je biti žena u tom biznisu, posebno mlada žena?
S jedne strane, naravno, kao mlada žena susrela sam se s određenim izazovima u industriji pića. Iako već imam puno iskustva (odmalena sam pomagala u obiteljskoj proizvodnji, a konkretnim radom u Destileriji Brigljević bavim se više od 10 godina), jako dugo mi je trebalo da izgradim samopouzdanje. U trenutku kad sam se počela intenzivnije educirati i uključivati u industriju, bila sam okružena muškarcima – i to uglavnom starijima od sebe – i nisam se uvijek osjećala kao da zaslužujem mjesto u tom društvu.
S druge strane, od samog početka dobila sam veliki vjetar u leđa od strane mog oca i zajednice ljubitelja pića u koju me on uveo. Moj otac je samouki destiler koji se i sam okružio pravim entuzijastima: ljudima koji vole dijeliti znanje o finim pićima i ohrabruju sve druge koji imaju interes da im se priključe u tome. Ta zajednica se s vremenom mijenjala i rasla, pa tako danas uključuje ne samo sve više žena, već i mlađih ljudi općenito – bilo da pričamo o proizvođačima, stručnjacima ili entuzijastima.
No, svjesna sam da većina žena nije dobila ulaznicu u ovaj svijet kakvu sam ja imala. Moja misija je da im pružim upravo to. Kroz organizaciju raznih degustacija i edukacija, pozivam i potičem apsolutno sve znatiželjnike da nauče istinski uživati u finim jakim pićima – bez obzira na prethodno znanje ili iskustvo.
Na koje si sve prepreke naišla i kako si ih rješavala?
U početku su mi se najveći izazovi javljali u području networkinga i promocije. U par navrata susrela sam se s ljudima koji me po defaultu nisu shvaćali ozbiljno i radije su vodili razgovor s mojim ocem nego sa mnom. Ponekad me to znalo poljuljati pa nisam imala dovoljno hrabrosti da se sama “proguram” i više izlažem nekim prilikama za promociju.
Na sreću, brzo sam naučila izbjegavati interakcije sa skepticima kojima je bilo ispod časti pričati sa mnom. Umjesto toga, okružila sam se iskrenim ljudima i profesionalcima kojima je prvenstveno stalo do kvalitete, širenja znanja i podizanja cijele industrije jakih pića na višu razinu.
Veliki izazov je taj da se, posebno u premium kategoriji pića, većina brendova još uvijek bavi formom nauštrb sadržaja. Pored vrhunske ponude i već razvijene kulture vina, u slučaju jakih pića još uvijek se, nažalost, većinom prodaju muda pod bubrege. Ne može se za baš svaku rakiju reći da je dobra, kao što nije ni svaki konjak ili whisky, bez obzira na to koliko košta, u kakvoj luksuznoj boci dolazi ili kakvim sve “premium” epitetima je okićen. (Čak i ćete samu riječ “premium” pronaći na boci iz supermarketa, jednako kao i na nekoj boci ekstra luksuznog, ograničenog izdanja – i kako sada biti pametan?).
U našim glavama još vlada zbrka oko toga i prosječni kupac više uopće ne može razaznati koje piće zaista ima premium kvalitetu te koja boca mu daje tu vrijednost za njihov novac. A to je zbog manjka edukacije i ograničenim prilikama u kojima se ljudi uopće mogu susresti s jakim pićem. Cijeloj industriji očajno nedostaje edukacije i to je jedan od najvećih izazova s kojim sam se susrela u svom radu.
No, upravo zato aktivno radim na izgradnji i širenju nove zajednice ljubitelja pića, kroz sudjelovanje na raznim eventima, ali prvenstveno kroz vlastitu organizaciju degustacija i radionica u našoj destileriji.
Moj cilj je da svim znatiželjnicima – a posebno ženama i mladima – pružim mjesto za slobodno otkrivanje i intuitivno učenje, tj. priliku da se upoznaju s finim jakim pićima na jedan opušten, iskren i nepretenciozan način. U čaši finog armagnaca ili whiskyja možete uživati jednako kao u čaši vrhunskog vina – ali ga prvo trebate istinski razumjeti.
Za sve koji žele znati nešto više o ginu, whiskyju ili voćnim destilatima, pozivam da se pridruže našim radionicama, jer osim što dijelimo znanje i kušamo vrhunska pića, uvijek se i dobro zabavimo!
Kako ste ti i tvoj otac riješili prijenos poslovanja? Ipak je on osnovao destileriju a ti si ga naslijedila?
Destileriju je moj otac Miljenko osnovao 2002. godine. Rad u destileriji bio je dio naše obiteljske svakodnevice, još godinama prije nego sam uopće smjela konzumirati alkohol. Moja se uloga u obiteljskom poslu polako i kroz godine nekako organski razvijala pa je i sam prijenos poslovanja na mene bio logičan slijed toga. Imala sam sreće i vrlo sam zahvalna na tome što je moj otac destileriju od početka gradio na zdravim temeljima, s iskrenom posvećenošću i guštom.
Osim što me zarazio s ljubavlju prema jakim pićima, prenio mi je najbitniju lekciju, a to je da svoj posao trebaš shvaćati vrlo ozbiljno, ali nikad ne shvaćati sam sebe preozbiljno. Zapravo smo vrlo sličnog karaktera: oboje smo vrlo umjetnički nastrojeni, ne bojimo se ići kontra struje i ne vodimo se za trendovima, nego jednostavno volimo istraživati i stvarati te se pri tome oslanjamo na svoju znatiželju i intuiciju.
Takav je on, vrlo skroman i nimalo posesivan oko “svoje” tvrtke, niti prijenos poslovanja na mene gleda kao da se odriče nečeg svojeg. Destilerija je naš životni projekt i gušt nam je zajedno stvarati nešto što je na koncu veće od nas samih, a što se nadam prenijeti i na buduće generacije.
Što misliš da je najvažnije u tom procesu?
Bez obzira na moj prethodni odgovor, prijenos obiteljskog poslovanja u praksi nije jednostavan i traje godinama. Ne samo jer se radi o očuvanju i prijenosu ogromnog znanja i iskustva iz dugogodišnjeg rada mog oca, već i nekih neminovnih promjena u strategiji i načinu poslovanja. No, mogu reći da zasad uspješno navigiramo kroz cijeli proces upravo jer dijelimo iste vrijednosti i istu viziju te jako dobro komuniciramo.
Druga stvar koju želim naglasiti je da smo moj otac i ja ravnopravni partneri, što smatram ključnim za svaki uspješan poslovni odnos, a pogotovo u kontekstu obiteljskog poslovanja. Međusobno se nadopunjujemo s vještinama: ja se oslanjam na njegovo iskustvo i znanje u destilerskom poslu, a on na moje marketinško i prodajno znanje. Daleko od toga da se oko svega sto posto slažemo, ali uvijek uspijemo doći do nekog kompromisa i svaki problem uspijemo riješiti zajedno.
Što bi poručila ženama koje se počnu baviti tzv. muškim djelatnostima?
Pa, voljela bih da sam prije naučila da zapravo ne trebam samu sebe zamarati uopće pitanjem je li neka djelatnost “muška” ili “ženska”.
Ako zaista želiš raditi to što voliš, najvažnije je fokusirati se na to da pronađeš svoju svrhu, da konstantno ulažeš u sebe te da čvrsto i apsolutno vjeruješ u svoj proizvod, uslugu i da to ima svoje mjesto u svijetu. Negdje će ti uvijek zalupiti vratima, a drugdje otvoriti prozor, ali to je tako. Na mjestima gdje su meni zalupili vratima, na koncu nisam ni htjela ući jer sam pronašla nove prilike i nova društva u kojima sam se puno bolje osjećala i s kojima zajedno rastem.
Posebno bih naglasila – ako ne uspijete pronaći podršku ili zajednicu u svom zanimanju u Hrvatskoj, potražite ju i preko granica, online. S vremenom ćete sigurno pronaći inspiraciju i podršku, samo treba malo proširiti vidike i naćuliti uši. :)
Foto:Josip Škof