Razgovarala: Ivana Fakin, Agencija Essenta

O Lauri Pribanić i njenom projektu “Rastanak” već smo pisali na našim stranicama, a odmah potom je odlučili i intervjuirati za novi broj Ženiala. Naime, nismo mogli biti neimpresionirani odličnim, višeslojnim pristupom mlade Laure jednoj ovako teškoj, ali neizbježnoj temi te s vama podijeliti više detalja o njoj i cijelom ovom prekrasnom projektu.

Laura, Projekt Rast(anak)” tvoj je diplomski projekt kao studentice druge godine produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji dramske umjetnosti. Ispričaj nam kako si se odlučila za ovaj studij?

I dok nisam znala da postoji studij produkcije, na pitanje “čime se u životu želiš baviti?” odgovarala bih da ne znam koje bi to točno zanimanje bilo, ali da znam da je za mene idealan onaj posao koji je spoj kreative i organizacije, koji je dinamičan i izazovan te mi omogućava da sam stalno u pokretu, komunikaciji s ljudima, da mi je svaki dan drugačiji. Što bi to moglo biti, tada nisam imala pojma… Sve dok mi jedna draga kolegica nije spomenula da zaista postoji nešto što se podudara s mojim opisima, a zove se produkcija.

Nakon što sam se detaljnije raspitala o svemu, studij produkcije na ADU postao je jedini izbor za mene. I sad kad sam došla do samog kraja studiranja, mogu dodati još i – jedini PRAVI izbor.

Život sa sobom nosi brojne promjene, a neke teže od njih svakako su vezane uz rastanke. No rastanak može podrazumijevati mnogo toga; možemo se opraštati od osobe koja više nije s nama, od ugasle ljubavi, propalih prijateljstava, poslova… pa i nekih prijašnjih verzija nas samih. Što te kao mladu osobu najviše inspiriralo na ovaj projekt i što on za tebe znači?

Često sam dosad čula ovo pitanje, to jest, doživjela iznenađenje ljudi jer sam se posvetila takvim tematikama, a kao mlada sam, možda nisam puno toga proživjela i valjda se zato ne očekuje da me zanimaju “teške teme”. No, oduvijek su mi znali govoriti da sam preozbiljna, preodrasla, previše “nešto” u odnosu na svoje godine pa bih onda mogla samo kratko odgovoriti da sam odlučila biti “pre” i u ovom kontekstu. Šalu na stranu!

Pričama koje smo odabrali željela sam da pokušamo maknuti taj “negativni predznak” koji dolazi uz riječ rastanak te da zapravo istaknemo njezinu srž – a to je RAST(anak). Jer zaista vjerujem da rastanci ne moraju biti loši.

Na prvu vjerojatno nikome nisu ugodni, ali sigurna sam da se kad-tad, na ovaj ili onaj način, uvjerimo zašto je pojedini rastanak bio nužan i da smo zbog njega definitivno nešto bolje dobili, postigli i narasli u odnosu na onu verziju sebe koja smo bili prije tog rastanka. Zanimljivo je da se, ustvari, s nijednim od rastanaka kojima smo se bavili osobno nisam susrela. Ali, meni bliske osobe jesu, a ja sam bila uz njih, tješila ih, suosjećala i pokušavala biti podrška. Upravo su me njihove životne situacije – gubitak roditelja i prekid dugogodišnje ljubavne veze – potaknule na općenito razmišljanje o pojmu rastanka, boli, gubitka… I kako je za svakoga njegova tuga najveća moguća i ima apsolutno pravo na nju, bez obzira što je onom drugom “teže”. Kako uopće tu tugu možemo valorizirati? A kamoli uspoređivati s tuđom? Ne možemo i nema za tim potrebe. Ono što možemo je biti tu za drugoga, slušati ga, razumjeti i biti empatični.

Projekt je podijeljen u više segmenata, odnosno sedam priča. Ove su priče, tj. protagonisti i njihovi rastanci odabrani nakon višemjesečnog promišljanja i odabira. Koliko ste ukupno imali prijavljenih i što misliš o odazivu?

Proces istraživanja protagonista i zanimljivih priča trajao je mjesecima. Uz one klasične metode istraživanja poput iščitavanja novinskih članaka na portalima i kontaktiranje specifičnih udruga, većinu protagonista otkrili smo prateći ih na njihovim društvenim mrežama, konkretno Instagramu.

U principu, mi smo kontaktirali njih, ukratko im ispričali ideju projekta, objasnili koji su nam ciljevi i zašto smatramo da bi se oni svojim životnim pričama uklopili u sve navedeno. I ponosno mogu reći da su svi kojima smo se obratili nekako baš s veseljem i entuzijazmom pristali podijeliti s nama svoje rastanke. Mislim da je veliku većinu oduševio taj drugačiji stav prema rastancima koji je očit već i u samom nazivu projekta.

Vjerujemo kako je bilo uzbudljivo upoznati sve te ljude i raditi s njima. Kako si se osjećala dok si slušala njihove dirljive priče?

Da, ove dvije godine koliko smo na projektu radili, definitivno su iz raznoraznih razloga bile uzbudljive i zanimljive, a posebice zbog svih tih divnih ljudi koje smo upoznali. Ja sam prvenstveno osjećala ogromnu zahvalnost i poštovanje, ali i odgovornost prema njima jer su uopće pristali biti dio ovog projekta, a onda i zbog toga što su toliko iskreno i ranjivo s nama (koji im nismo čak ni poznanici) podijelili svoje boli, traume. I zato im se istovremeno divim jer smatram da je za to potrebna ogromna hrabrost. I dalje baš nije “kul” biti ranjiv, pokazati osjećaje i govoriti o onim ne toliko lijepim stvarima. A oni su to učinili jer su svjesni da svojim pričama mogu pomoći drugima te im biti poticaj, inspiracija, utjeha, nada… Što god je osobi koja se nađe u sličnoj životnoj situaciji tada potrebno.

Je li te ovaj projekt promijenio, i ako da na koji način?

Definitivno. Neizmjerno mi je drago što sam imala priliku upoznati sve naše protagoniste jer su i meni promijenili neke perspektive u životu i potaknuli me na razmišljanje. Također mogu reći da sam se promijenila i u nekom profesionalnom smislu. Naime, prvi put sam imala priliku biti kreativni producent, koordinirati velikim brojem ljudi, usklađivati i prioritizirati brojne zadatke u zadanom tajmingu… Učinila sam grešaka i grešaka, to je sigurno, ali sam iz tih grešaka puno toga i naučila, kako o poslu, možda još i više o sebi – što mogu mijenjati, unaprijediti kod sebe da bi meni samoj, a onda i ljudima s kojima surađujem bilo bolje, ugodnije i lakše.

Na projektu si imala velik broj suradnika, natprosječan čak za jedan studentski projekt. Što je po tvom mišljenju najviše privuklo ljude ovom projektu?

Pa iskreno, i sama sam se pitala isto. Nisam sigurna da sam došla do nekog konkretnog zaključka, ali nekako vjerujem da je možda jedan od razloga to što stvarno svi možemo reći da smo doživjeli neki rastanak u životu, “veći” ili “manji”, “teži” ili “lakši”. Mislim da se svaka osoba uključena u ovaj projekt mogla povezati s temom na neki način, dobiti neki zaključak za svoj rastanak koji još nije preboljela ili lekciju unaprijed za rastanak koji će doći. Ne znam, što više promišljam o ovom pitanju, čini mi se da nam je svima potrebno još i više progovarati o ovakvim i sličnim teškim temama jer i to je život. Ponekad (i nažalost) one više čine život od “cvijeća i šarenila”.

Također, zaista se trudim svakoj osobi koja je bila dio ovog projekta dati do znanja da cijenim trud i vrijeme koje je uložila, pa makar to bilo i sat vremena, jer sve ovo sigurno ne bih uspjela sama. Ovo je timski rad u svakom pogledu te se nadam se da ih je (uz dodatne ECTS bodove) privukla i sva ta dobra energija koju smo oko projekta stvorili.

Projekt se razvijao kroz dvije godine. Koliko je iz tvog iskustva zahtjevna produkcija jednog ovakvog projekta? Ispričaj nam nešto o samom konceptu, kako si okupila tim, pronašla potporu…

Zahtjevno je, naporno je, iscrpljujuće, u nekim trenucima jedva čekaš da sve prođe, a ponekad sam se znala pitati što je meni ovo trebalo i zašto sam si (opet) svjesno zakomplicirala život. Potom krene val osjećaja krivnje jer se tako osjećaš, a u pitanju je tvoj projekt, još k tome i diplomski, radiš ono što si htjela i sad se žališ. I onda shvatiš da su i takve emocije i trenuci sastavni dio procesa koji, srećom, nisu prevladavali i nadvladali sve one lijepe trenutke.

Na samom početku, u rujnu 2021., prvi suradnici koje sam kontaktirala bili su članovi autorskog tima – redateljica Bela Bračko Milešević, direktor fotografije Luka Jazić i montažerke Stella Roso i Antonija Markulin – te smo zajedno krenuli razvijati koncept epizoda serijala, osmišljavati vizualni pristup i uspostavljati plan i način rada. Željeli smo zaobići klasični dokumentarni pristup i stoga smo se poigrali sa zanimljivim stilizacijama koje su se mijenjale iz epizode u epizodu (primjerice, toksični partnerski odnos metaforično je prikazan kao prozirna folija kojom je obavijena protagonistica i ona je na neki način “guši”, baš kao što ju je gušio i takav odnos).

Protagonisti nam o svojem rastanku govore u voiceoveru te se ne koristimo “talking heads” metodom, a ponavljajući element koji se pojavljuje na početku i kraju svake epizode te ih tako dodatno povezuje jest fotografsko platno. Za kreiranje koncepta svake epizode i kako bismo pronašli način da što bolje prenesemo priču i emociju, bilo je potrebno dobro upoznati protagoniste pa smo dosta vremena uložili i u taj dio.

S vremenom je projekt počeo rasti pa su se tako događale i neke međufakultetske suradnje sa studentima VERN-a, Grafičkog fakulteta, a posebno bih istaknula i suradnju s FPZG-om i studentom Lukom Pocrnjom koji je bio asistent produkcije i moja desna ruka. Sve te suradnje, kako sa studentima ADU, tako i sa studentima ostalih fakulteta, pokazatelj su mi da je zaista vrijedilo “utrošiti” još te dvije godine studiranja jer sam sigurna da će se suradnje s pojedincima ponoviti i u profesionalnom svijetu. Ovaj projekt donio mi je neke nove kolege, ali i prijatelje.

Projekt je financirao Hrvatski audiovizualni centar. No, s obzirom na veličinu i zahtjevnost projekta, bila su nam potrebna dodatna sredstva kako bismo ga realizirali na željenoj razini. Stoga je puno truda i vremena uloženo u kontaktiranje i dogovaranje sponzorstava i donacija i mislim da smo u tome bili prilično uspješni. Novčano su nas podržali Zajednica tehničke kulture Karlovačke županije i Row Spirit by Martin Sinković (također i u proizvodima), a tu je još i niz drugih tvrtki/brendova, njih čak 28, koji su nas sponzorirali svojim proizvodima i uslugama.

Uz sam serijal, projektu su dodana još dva odlična prateća segmenta koja daju dodatnu dimenziju odabranoj tematici. Jedan kroz formu podcasta, a drugi kroz digitalnu zbirku priča “Neispričani rast(anci)”. Kako si se odlučila za transmedijski format i kakvi su ti daljnji planovi za projekt?

Ponovno ću se vratiti na riječi koje sam maloprije spomenula – volim samoj sebi svjesno komplicirati život! Ali u ovom slučaju, mogu reći da sam sretna zbog te svoje naravi jer smatram da pogotovo ta dva segmenta mogu služiti publici koja će ih popratiti. Dakle, uz web dokumentarni serijal koji je taj iskustveni segment projekta, podcaste možemo okarakterizirati kao edukativni, a digitalnu zbirku kao interaktivni segment.

Budući da mi je namjera bila da Rast(anak) ne bude samo projekt prepoznatljiv na studentskoj razini, već da ima puno širi društveni doseg, nekako mi se spoj ta tri segmenta učinio kao savršeni spoj. Podcast intervjui svojevrsni su nastavak svake epizode serijala jer se u razgovorima sa stručnjacima (psiholozima, psihoterapeutima i sličnima) dotičemo različitih podtema epizode i to iz psihološke, sociološke i edukativno-informativne perspektive. Digitalna zbirka je trenutno u nastajanju, a ideja je da ju kreira upravo publika.

Stoga bih iskoristila ovu priliku da i vaše čitatelje pozovem da podijele priču o svom značajnom životnom rastanku i tako postanu dio projekta. Priču mogu anonimno poslati na našoj web stranici ili na mail projekt.rastanak.adu@gmail.com Priče ćemo odabrati, selektirati i objaviti tijekom iduće godine.

Što se tiče planova za dalje – trenutno smo u montaži filma s kojim ćemo se prijaviti na iduće izdanje festivala ZagrebDox. Voljela bih da film dospije do što većeg broja ljudi pa se nadam uspješnom festivalskom životu, a potom možda i TV emitiranju. Moj bliski tim suradnika već govori o snimanju druge sezone, postoje već i ideje za neke nove rastanke… Ja prvo budem malo u šoku od tolike količine entuzijazma i “ludosti”, ali onda i sama krenem razmišljati u istom smjeru.Što će na kraju od svega toga biti… Kako se ono kaže: „vrijeme će pokazati“?

Osim uspješno prenesenih priča i odličnih suradnji, čini se kako je projekt ostvario i neke druge značajne uspjehe (HRT, TV market NEM Zagreb 2022). Što nam možeš reći o njima?

Iako se baš ne ponosim ovime što ću sad reći, trebalo mi je dosta vremena, tj. potvrdi izvana, da povjerujem kako je ovo zaista kvalitetan projekt. Znala sam da radimo dobru stvar, da je projekt zahtjevan i ambiciozan, ali kad su počeli pristizati prvi povratni komentari, tek onda sam počela razvijati samouvjerenost i samopouzdanje, vjerovati u ono što radim, odnosno – u sebe. Uspjesi na ova dva pitching foruma definitivno su tome snažno pridonijeli. Na Akademijinom natjecanju PITCHADU nagrađeni smo uslugama kolor-korekcije slike i postprodukcije zvuka od strane HRT-a.

Krajem prosinca 2022. godine održan je internacionalni TV market NEM Zagreb 2022 – najveći i najznačajniji TV market u CEE regiji u sklopu kojeg se odvijao i TV writing contest. Projekt Rast(anak) odabran je među TOP 3 najbolja projekta u Unscripted category.

Nedavno je održana zagrebačka pretpremijera u Kinoteci, te je projekt prikazan u Karlovačkom kinu Edison. Jesi li zadovoljna odazivom i reakcijom publike i medija?

Oduševljenje publike, ali i interes medija zaista su nadmašili moja očekivanja! Mnogi su bili dirnuti i neki od najljepših trenutaka bili su mi kad bi te emocije koje su proživjeli gledajući serijal podijelili samnom. To mi je toliko značilo jer su mi samo potvrdili da smo uspjeli u onome što smo naumili – dotaknuti ljude, izazvati čistu emociju i suosjećanje, potaknuti na razmišljanje što za svakoga od nas znači rastanak. Meni je osobno svaka pretpremijera bila izuzetno emotivna i posebna na svoj način.

Sretna sam što sam imala priliku okupiti skoro sve protagoniste, većinu suradnika, kolege, profesore, sponzore i naravno, meni bliske ljude na jednom (okej, na dva) mjesta te s njima podijeliti ono na čemu smo radili pune dvije godine. Željela sam da sve faze koje jedan AV projekt mora proći, od samog razvoja ideje pa sve do distribucije i marketinga, budu zadovoljene i realizirane kao da je “profi” projekt u pitanju. Stvarno smo se dali u projekt, potrudili oko organizacije obje pretpremijere i drago mi je da je i taj dio prepoznat.

Laura, kaži nam za kraj što je po tebi najvažnije što bi poručila ljudima koji su i sami iskusili rastanke?

Pa rekla bih da uvijek imaju na umu da su rastanci sastavni dio života koji ne možemo, ali i ne moramo izbjeći. Da, teški su, nisu nimalo ugodni. U traumatičnoj situaciji kao što je prekid odnosa koji ti je puno značio ili gubitak oca, majke, a kamoli djeteta, nije lako vidjet taj famozni “rast”. Ali ja čvrsto vjerujem u to da zaista nismo na ovom svijetu da bismo živjeli u patnji, tuzi i boli koji nam nakon pojedinog rastanka ostanu. I da sami biramo hoćemo li si dopustiti ostati zarobljeni u tom crnilu ili ćemo se izboriti sami sa sobom i nekako izrasti iz takvih situacija. Da, lako je to ovako reći i lijepo to izgleda na papiru, svjesna sam da će mnogi to pomisliti, ali u stvarnosti je itekako zahtjevno. I baš zato mislim da je bitno istaknuti da nije sramota zatražiti pomoć ako uvidimo da ne možemo sami, na što ovaj projekt također podsjeća.

Nadam se da smo barem i u nekom minimalnom dijelu uspjeli pridonijeti tome da se destigmatiziraju odlasci psihologu i psihoterapeutu.

Mi vjerujemo kako si odradila odličan posao i veselimo se čuti o tvojim novim projektima kojih će zasigurno biti još mnogo. Hvala ti što si s nama podijelila priču o sebi i svom projektu.

Sve detalje te epizode serijala i podcasta vezano za Projekt Rastanak možete pratiti na:

• web stranici https://rastanak.com

i društvenim mrežama projekta:

• instagram: https://www.instagram.com/rast.anak
• facebook: https://www.facebook.com/profile.php?id=61550493533604

foto: arhiva projekta Rastanak