Categories: Hot, Ženial Intervju

Elvira Petak: Poduzetništvo me umorilo, ali i izgradilo
Iskustvo života

Razgovarali smo s Elvirom Petak, food novinarkom koja je u svoje gotovo 34 godine iskusila kako je to biti poduzetnica, ostvariti  svoju poduzetničku ideju, raditi od jutra do mraka, ali i znati kada reći da je kraj. Elvira je rođena i živi u Zagrebu, oduvijek je najviše uživala u pisanju. Po struci PR stručnjakinja već ranije se okušala u novinarstvu. Taj posao joj je vrlo blizak i voli ga. 

Razgovarala:Ivana Radić

U doba pandemije si pokrenula vlastiti biznis i 2024.  ga zatvorila – možeš li nam reći o čemu je bila riječ i što je bio motiv za otvaranje firme?

Tako je, u doba pandemije mi je spletom tadašnjih okolnosti došla ideja o vlastitom biznisu. To se zapravo dogodilo iz vedra neba, iako sam nekoć, još na faksu, razmišljala o tome kako bih baš voljela imati svoj “bar za doručke“, tzv. američki diner – jedno ugodno, “toplo” mjesto gdje će poznati ljudi popiti prvu kavu i pojesti neki jednostavan doručak. U vrijeme pandemije ostala sam bez posla, bila sam dosta frustrirana profesionalnim životom i mislim da me ta energija i vodila u cijelu poduzetničku priču.

Više od ičega željela sam osmisliti biznis, poslovnu priču i krenuti ju razvijati, osjećala sam da to želim i mogu. Radilo se o američkim pitama, za mene to nije bio neki specifičan proizvod, iako sada shvaćam da zapravo je (za naše tržište), ali radilo se o klasičnim, domaćim, okruglim pitama. U vrijeme pandemije sam ih pripremala kod kuće i jednostavno mi je jedan dan došla ideja kako bi se “oko njih” mogla izgraditi priča.

Jako su me veselili početci – prvo sam pisala plan za poticaje za samozapošljavanje HZZ-a, dobila sam poticaje, a onda je krenulo sve ostalo – definiranje proizvoda, normativi, popis opreme, web stranica i društvene mreže, fotografije.

Jako me veselio marketinški dio, mislim da me upravo to držalo do samog kraja. Svakom proizvodu (piti) dala sam ime, razvila karakter i lansirala ih kao takve – pita od jabuka bila je Jolene, domaćica iz američkog predgrađa koja obožava ugošćavati, srdačna je i svi ju znaju po čvrstim zagrljajima i nuđenju hrane koju je skuhala. Billy Bob bio je quiche od poriluka, jedan od onih srednjoškolskih zavodnika, uvijek sam ga zamišljala naslonjenog na svoj auto, gelirane kose. U suštini nesiguran dečko koji nikome ne otkriva pravog sebe, samo se prezentira. I tako sam raspisala karaktere za njih 17 ili 18.

Glavni motiv za otvaranje firme bilo je želja da napravim bolji život za sebe, da napravim nešto konkretno, ispoljim tu energiju koju sam tada imala – znate onaj trenutak u životu kad svakim svojim atomom vjerujete da možete uspjeti u nečemu. Nisam željela “puno”, željela sam samo stabilan posao koji ću sama krojiti i u kojemu ću stvarati nešto konkretno, opipljivo.

Što su bili glavni razlozi za zatvaranje – koje prepreke su ti bile najteže?

Bilo je u tim godinama svega. Prilično sam sigurna da nešto tako intenzivno više nikada neću doživjeti. Znala sam u što se upuštam – “one man job” ali tek kad to stvarno iskusite i u tome ste, osjetite taj intenzitet i upoznajete sebe na nekoj novoj razini.

U te 3 godine sve sam radila sama – jasno, u početku morate potegnuti i znati sve raditi sami. Povremeno je bilo ispomoći u proizvodnji ali stajala sam iza svake napravljene pite. Bilo je perioda kada je bilo zatišje s narudžbama, i tada sam sve kompletno radila sama.

Foto:Biljana Blivajs/Cropix

U početku je bila samo proizvodnja, pa su kupci mogli naručiti pite i preuzeti ih ili naručiti dostavu. Taj model poslovanja je išao super dok je trajala korona, no kako su se ljudi polako vraćali na posao, tako su i manje toga naručivali za doma. Prodaja je pala, pa sam shvatila da ne mogu više tako i da moram otvoriti lokal gdje će ljudi moći vidjeti o čemu se radi, jer proizvodnja je bila smještena u Šarengradskoj ulici na Trešnjevci, u koju rijetko tko i zalazi.

Zahvaljujući medijima koji su puno pisali o svemu, se i pročulo za Friday Pie Shop, no kako jedan portal izbaci članak, tako je navala taj jedan-dva dana i onda ponovno zatišje, tako da na marketingu i reklamiranju se moralo konstantno raditi. Dakle, našla sam mali lokal u Boškovićevoj ulici – ponuda lokala je bila u tom periodu grozna. Puno prostora bilo je devastirano od potresa, a ovo je bio jedini lokal s pristojnom cijenom najma, i to u centru grada.

Međutim, da sam bila iskusnija – znala bih kako se zapravo radi o ulici u kojoj su do sada svi lokali zatvorili. Uskoro sam i sama shvatila da tamo stvarno nema puno prolaznika (kad bih sada išla u posao ili savjetovala nekoga o izboru lokala, rekla bih – parkirajte se u toj ulici i dolazite svaki dan u različito vrijeme i bilježite fluktuaciju ljudi).

Boškovićeva nije bila dobra lokacija, ali što je tu je, uložila sam i u popravak “mog” dijela zgrade koji je bio derutan i sve smo koliko smo mogli, upristojili za rad. Zaposlila sam studenticu, iako sam prvih mjesec dana radila sve sama. Preko vikenda nabavka – 50 kila brašna, 50 kg šećera, 50 kg kakaa, 50 kg jabuka, poriluk, špinat.

Elvira s drvenom građom za uređenje trgovine

Vikendom priprema tijesta za pite, radnim danom rano ujutro pečenje pita, sve su morale biti ispečene do 10 ili 11, pakiranje pita u kutije, napunila svoju malu Mazdu i vozila do Boškovićeve, servirala ih u vitrinu i idemo, prodaja! Volan u autu mi je bio mastan od maslaca, imala sam brašna u kosi, presvlačila sam se u hodu, prije otvaranja trčala po ulici kako bih usitnila novce da mogu vraćati kupcima.

Dostave sam mogla odrađivati tek nakon radnog vremena lokala. Mislila sam, sve je to normalno, to je početak, bogu hvala na tome! Dobila sam nebrojene kazne za parking ili zaustavljanje vozila nasred ulice gdje se ne bih mogla zaustaviti, kad bih vozila dostave.

Parkirala na najvećoj strmini negdje iznad Svetog Duha, još se čudim kako imam čitav auto, kako se negdje nije srondao.

Nakon nekog vremena zatvorila sam Boškovićevu i otvorila Vlašku, mali lokal u dvorištu u kojemu su gosti ipak mogli i sjesti, i postojala je mogućnost terase. U taj lokal sam položila sve nade, čvrsto sam vjerovala da će ovaj put biti bolje – i bilo je.

Foto: Vedran Peteh/Cropix

Krajem ljeta i tijekom jeseni bilo je ljudi, mjesto je zaživjelo – barem na kratko. Čim su krenule kiše i hladnije vrijeme, više nije bilo nikoga na ulici, ljudi više nisu bili šetači nego oni koji se žure iskočiti iz tramvaja i što prije doći do svog odredišta. Jasno, pripremila sam se na to, to je normalno, nijedan lokal ne obuhvaća sve sezone, svakome je neka sezona jača, a neka slabija.

Na ovoj lokaciji nisam mogla sve sama, tako da ostala sam u proizvodnji (i svemu ostalom što posao nosi), i zaposlila radnicu/e u lokalu. Kombinirala sam što je najisplativije, a da su svi zadovoljni, ali smjena rada lokala je morala biti pokrivena.

Neko vrijeme je to bio uzbudljiv period, no ono što je najveći izazov – što god govorila o napornom ritmu rada itd. – najnapornije je kada toliko radite, a svaki mjesec posuđujete novac jer nešto ne možete platiti. Računala sam na to, uključili su se i članovi obitelji, “svaki je početak težak, treba uložiti da bi zaradio, dobra je ideja, samo drži još malo i bit će lakše, svi pišu o tebi, nećeš sad odustat!”, govorili su.

Lomila sam se, bilo je teško i postajalo je sve teže. Leđa su me boljela sve više, zapustila sam se, privatni život sam također zapustila. Nije tad bilo mene, bila je samo firma. Ja sam bila firma, ja sam bila taj maslac i brašno po autu i papiri za knjigovodstvo u gepeku, ispod praznih kutija za pite.

Prepreka je bilo stalno (što je normala ovakvog posla) – aparatu za kavu je pregorio grijač, ne radi grijanje, razbila su se tri stalka za pite – ostavi sve i idi traži nove jer nemamo na što staviti pite.

Nabrojala sam sve ovo kako bih dočarala “kaos” vođenja ovakvog posla, koji je neizbježan, na sve se pripremate, ali jednom kad u to stvarno uđete, to je nešto sasvim drugo. Ipak, sve te prepreke bile bi puno lakše da je postojalo ono jedno i najbitnije za posao – dovoljno novca i dovoljan promet kako bi se sve namirilo. Neki su mi rekli da je i Vlaška ulica bila loša lokacija, da u tom prolazu nije bilo nikoga, osim u jednom kratkom periodu godine.

Mnogi su voljeli pite, od američke ambasade, instituta, naših firmi (posebno su se dobro prodavale u IT firmama), puno je tu bilo ljudi koji su uz njih slavili rođendane i važne događaje. Ali ipak, rođendani su jednom godišnje, a doprinose i porez moram platiti svaki mjesec. Mene je još i potrefilo nekoliko ružnih privatnih okolnosti, smrt u obitelji, intenzivno razdoblje tako da bila sam rastrgana na sve strane i znala sam da u meni više nema ničega “dobrog” za taj posao.

Ali, sve se na kraju svodi na jedno – sve bih dala za taj posao, ali ako mi on donosi dugove i više me ne veseli, bilo je važno i u pravom trenutku izvagati sve to i na vrijeme zatvoriti.

Dolazak eura definitivno je bila prekretnica i nekako “mračno doba ugostiteljstva”, kad sam zatvorila, zatvorilo je još nekoliko lokala, baš u tim tjednima. Pričala sam s nekima i dijelili smo sličnu priču. Mislim da je sada još i gore.

Kako sada gledaš na to iskustvo? Da možeš, što bi promijenila?

Taj posao je bilo iskustvo života. Stvarno je. Obogatilo me, odrasla sam u tome, ali u onom pravom smislu, onako kako to možete jedino kad se sami bacite u vatru. Možete pričati, ići na edukacije o tome, pripremati se, ali jednom kad ste u tom vrtlogu, to vas mijenja i zahvalna sam na tome jer ipak sam se izgradila, danas mi to koristi, puno sam naučila i ojačala, dobila debelu kožu koju dugo nisam imala. Ne bih promijenila ništa, mislim da sam radila najbolje što sam mogla, u tom trenutku. Nisam mogla znati stvari unaprijed, niti itko drugi.

 

Kako bis ocijenila poduzetništvo, posebno poduzetništvo žena? Imaš li neki savjet za žene koje pokreću biznis?

Ne znam točno što bih rekla, što se poduzetništva tiče – mislim da bih, da se sada mogu vratiti, išla u neku manje zahtjevnu priču. Postoji puno toga što se može raditi, a da ne uključuje ovoliki napor i kaos, razne usluge koje se mogu nuditi, s manjim ulaganjima i manjim mjesečnim davanjima. Kod mene je samo hladni pogon bio više tisuća eura mjesečno.

Tako da, savjetovala bih da dobro računaju financije, ja sam prije upuštanja u posao napravila ogromnu excel tablicu s formulama koja mi je računala trošak svake pojedine pite, male pite, srednje pite, komada pite – u cent. To je najvažniji dio – novac i isplativost. Dobro istražite sve, od uzimanja blagajne do poslovnog prostora.

I u pregovorima s muškarcima, često bude neugode, posebno ako ste 30-godišnjakinja koja prvi put ide u tako nešto, a o nečemu pregovarate s gospodinom od 60-ak. Tu je potrebno ojačati, ne se samo slagati s onime što vam govore – kalkulirajte, pitajte, budite sumnjičavi. Ako im vi plaćate za nešto, preispitajte koliko god vam puta treba, ali nemojte srljati u ništa – radi se o vašem novcu, vremenu i naposlijetku, životu.

Kad sam još razvijala ideju za posao, jedna susjeda me pitala – koliko ćeš pita morat prodat dnevno ili mjesečno, da bi se pokrila? Ja joj nisam znala točno odgovoriti i tad sam si rekla – dok cijelu računicu neću znati napamet, u bilo koje doba dana ili noći, neću ići u taj posao. I ne oslanjajte se na druge, sve naučite raditi same.

Vaš je posao i morate znati raditi sve. Ja sam naučila raditi pite, mjesecima sam kod kuće “studirala” tijesto, a nisam ni blizu te struke.

Naučila sam se raditi pite, a onda sam to učila slastičarku koja mi je došla raditi. Pregledala sam sve videe koje sam pronašla, o prhkom tijestu. Nisam imala mira, htjela sam dobiti prhko tijesto koje se lista u sredini i istraživala sam dok nisam došla do savršenog omjera ledene vode i maslaca i tempiranja pečenja. Bila sam jako uporna, da nisam bila, mislim da bi cijela priča bila labava, a to bi se osjetilo i odrazilo na posao. I dalje mislim da sam imala dobar proizvod i priču, mnogi to kažu i ja sam na to ponosna.

Ponosna sam što sam napravila od te priče i ne mislim da nisam uspjela – teško je uspjeti, teško je “biti na nuli” na kraju mjeseca, teško je i voditi takav privatni posao u trenutnim vremenima u kakvima jesu. Napravila sam nešto što je trajalo nekoliko godina i što mi je otvorilo mnoge prilike kasnije, tako da – nije moglo ispasti bolje.

Uostalom, uvijek se sjetim Ide Prester koja je rekla “zašto bi čovjek radio jedan posao cijeli život”, možda za par godina krenem s dizajnom interijera ili nešto drugo što volim – mi ljudi smo slojeviti, volimo razne stvari.

Tako da, rekla bih još da – ako osjetite zasićenje onime što radite, pa makar to bio i vaš posao koji ste sami pokrenuli – okrenite novi list. Nije to zamka koju ste si sami napravili, ako vas ne veseli, nemojte se prisiljavati. Mudro je i znati kad s nečime treba stati.

Foto: Vedran Peteh/Cropix

Sve u životu nas dovede tamo gdje trebamo biti – koliko si se pronašla u poslu koji danas radiš i kakvi su ti planovi za budućnost?

Sada radim kao novinarka u Food rubrici, ostala sam u onome što sam godinama zbog privatnog posla istraživala, nekoć su mi to bili kolege, a danas radim intervjue i pišem o njima. Volim biti s te, druge strane, osjećam da sam “došla na svoje”.

Oduvijek sam se tako osjećala i u svijetu novinarstva, marketinga i PR-a, da sam na svome. Uostalom, i svoj prethodni posao smatram da sam radila “u struci” (PR i marketing). Nemam nikakve striktne planove za budućnost, u trenutnom poslu baš uživam, a veseli me i vidjeti što budućnost nosi.

Na kraju priče, zahvalna sam svaki dan što sam izašla iz poduzetništva koje me umorilo, ali i izgradilo. I uvjerena sam da niti jedan posao neće biti težak kao taj koji je iza mene.

Foto:Biljana Blivajs/Cropix;Vedran Peteh/Cropix;privatna ahiva

Categories: Hot, Ženial Intervju

Elvira Petak: Poduzetništvo me umorilo, ali i izgradilo
Iskustvo života

Razgovarali smo s Elvirom Petak, food novinarkom koja je u svoje gotovo 34 godine iskusila kako je to biti poduzetnica, ostvariti  svoju poduzetničku ideju, raditi od jutra do mraka, ali i znati kada reći da je kraj. Elvira je rođena i živi u Zagrebu, oduvijek je najviše uživala u pisanju. Po struci PR stručnjakinja već ranije se okušala u novinarstvu. Taj posao joj je vrlo blizak i voli ga. 

Razgovarala:Ivana Radić

U doba pandemije si pokrenula vlastiti biznis i 2024.  ga zatvorila – možeš li nam reći o čemu je bila riječ i što je bio motiv za otvaranje firme?

Tako je, u doba pandemije mi je spletom tadašnjih okolnosti došla ideja o vlastitom biznisu. To se zapravo dogodilo iz vedra neba, iako sam nekoć, još na faksu, razmišljala o tome kako bih baš voljela imati svoj “bar za doručke“, tzv. američki diner – jedno ugodno, “toplo” mjesto gdje će poznati ljudi popiti prvu kavu i pojesti neki jednostavan doručak. U vrijeme pandemije ostala sam bez posla, bila sam dosta frustrirana profesionalnim životom i mislim da me ta energija i vodila u cijelu poduzetničku priču.

Više od ičega željela sam osmisliti biznis, poslovnu priču i krenuti ju razvijati, osjećala sam da to želim i mogu. Radilo se o američkim pitama, za mene to nije bio neki specifičan proizvod, iako sada shvaćam da zapravo je (za naše tržište), ali radilo se o klasičnim, domaćim, okruglim pitama. U vrijeme pandemije sam ih pripremala kod kuće i jednostavno mi je jedan dan došla ideja kako bi se “oko njih” mogla izgraditi priča.

Jako su me veselili početci – prvo sam pisala plan za poticaje za samozapošljavanje HZZ-a, dobila sam poticaje, a onda je krenulo sve ostalo – definiranje proizvoda, normativi, popis opreme, web stranica i društvene mreže, fotografije.

Jako me veselio marketinški dio, mislim da me upravo to držalo do samog kraja. Svakom proizvodu (piti) dala sam ime, razvila karakter i lansirala ih kao takve – pita od jabuka bila je Jolene, domaćica iz američkog predgrađa koja obožava ugošćavati, srdačna je i svi ju znaju po čvrstim zagrljajima i nuđenju hrane koju je skuhala. Billy Bob bio je quiche od poriluka, jedan od onih srednjoškolskih zavodnika, uvijek sam ga zamišljala naslonjenog na svoj auto, gelirane kose. U suštini nesiguran dečko koji nikome ne otkriva pravog sebe, samo se prezentira. I tako sam raspisala karaktere za njih 17 ili 18.

Glavni motiv za otvaranje firme bilo je želja da napravim bolji život za sebe, da napravim nešto konkretno, ispoljim tu energiju koju sam tada imala – znate onaj trenutak u životu kad svakim svojim atomom vjerujete da možete uspjeti u nečemu. Nisam željela “puno”, željela sam samo stabilan posao koji ću sama krojiti i u kojemu ću stvarati nešto konkretno, opipljivo.

Što su bili glavni razlozi za zatvaranje – koje prepreke su ti bile najteže?

Bilo je u tim godinama svega. Prilično sam sigurna da nešto tako intenzivno više nikada neću doživjeti. Znala sam u što se upuštam – “one man job” ali tek kad to stvarno iskusite i u tome ste, osjetite taj intenzitet i upoznajete sebe na nekoj novoj razini.

U te 3 godine sve sam radila sama – jasno, u početku morate potegnuti i znati sve raditi sami. Povremeno je bilo ispomoći u proizvodnji ali stajala sam iza svake napravljene pite. Bilo je perioda kada je bilo zatišje s narudžbama, i tada sam sve kompletno radila sama.

Foto:Biljana Blivajs/Cropix

U početku je bila samo proizvodnja, pa su kupci mogli naručiti pite i preuzeti ih ili naručiti dostavu. Taj model poslovanja je išao super dok je trajala korona, no kako su se ljudi polako vraćali na posao, tako su i manje toga naručivali za doma. Prodaja je pala, pa sam shvatila da ne mogu više tako i da moram otvoriti lokal gdje će ljudi moći vidjeti o čemu se radi, jer proizvodnja je bila smještena u Šarengradskoj ulici na Trešnjevci, u koju rijetko tko i zalazi.

Zahvaljujući medijima koji su puno pisali o svemu, se i pročulo za Friday Pie Shop, no kako jedan portal izbaci članak, tako je navala taj jedan-dva dana i onda ponovno zatišje, tako da na marketingu i reklamiranju se moralo konstantno raditi. Dakle, našla sam mali lokal u Boškovićevoj ulici – ponuda lokala je bila u tom periodu grozna. Puno prostora bilo je devastirano od potresa, a ovo je bio jedini lokal s pristojnom cijenom najma, i to u centru grada.

Međutim, da sam bila iskusnija – znala bih kako se zapravo radi o ulici u kojoj su do sada svi lokali zatvorili. Uskoro sam i sama shvatila da tamo stvarno nema puno prolaznika (kad bih sada išla u posao ili savjetovala nekoga o izboru lokala, rekla bih – parkirajte se u toj ulici i dolazite svaki dan u različito vrijeme i bilježite fluktuaciju ljudi).

Boškovićeva nije bila dobra lokacija, ali što je tu je, uložila sam i u popravak “mog” dijela zgrade koji je bio derutan i sve smo koliko smo mogli, upristojili za rad. Zaposlila sam studenticu, iako sam prvih mjesec dana radila sve sama. Preko vikenda nabavka – 50 kila brašna, 50 kg šećera, 50 kg kakaa, 50 kg jabuka, poriluk, špinat.

Elvira s drvenom građom za uređenje trgovine

Vikendom priprema tijesta za pite, radnim danom rano ujutro pečenje pita, sve su morale biti ispečene do 10 ili 11, pakiranje pita u kutije, napunila svoju malu Mazdu i vozila do Boškovićeve, servirala ih u vitrinu i idemo, prodaja! Volan u autu mi je bio mastan od maslaca, imala sam brašna u kosi, presvlačila sam se u hodu, prije otvaranja trčala po ulici kako bih usitnila novce da mogu vraćati kupcima.

Dostave sam mogla odrađivati tek nakon radnog vremena lokala. Mislila sam, sve je to normalno, to je početak, bogu hvala na tome! Dobila sam nebrojene kazne za parking ili zaustavljanje vozila nasred ulice gdje se ne bih mogla zaustaviti, kad bih vozila dostave.

Parkirala na najvećoj strmini negdje iznad Svetog Duha, još se čudim kako imam čitav auto, kako se negdje nije srondao.

Nakon nekog vremena zatvorila sam Boškovićevu i otvorila Vlašku, mali lokal u dvorištu u kojemu su gosti ipak mogli i sjesti, i postojala je mogućnost terase. U taj lokal sam položila sve nade, čvrsto sam vjerovala da će ovaj put biti bolje – i bilo je.

Foto: Vedran Peteh/Cropix

Krajem ljeta i tijekom jeseni bilo je ljudi, mjesto je zaživjelo – barem na kratko. Čim su krenule kiše i hladnije vrijeme, više nije bilo nikoga na ulici, ljudi više nisu bili šetači nego oni koji se žure iskočiti iz tramvaja i što prije doći do svog odredišta. Jasno, pripremila sam se na to, to je normalno, nijedan lokal ne obuhvaća sve sezone, svakome je neka sezona jača, a neka slabija.

Na ovoj lokaciji nisam mogla sve sama, tako da ostala sam u proizvodnji (i svemu ostalom što posao nosi), i zaposlila radnicu/e u lokalu. Kombinirala sam što je najisplativije, a da su svi zadovoljni, ali smjena rada lokala je morala biti pokrivena.

Neko vrijeme je to bio uzbudljiv period, no ono što je najveći izazov – što god govorila o napornom ritmu rada itd. – najnapornije je kada toliko radite, a svaki mjesec posuđujete novac jer nešto ne možete platiti. Računala sam na to, uključili su se i članovi obitelji, “svaki je početak težak, treba uložiti da bi zaradio, dobra je ideja, samo drži još malo i bit će lakše, svi pišu o tebi, nećeš sad odustat!”, govorili su.

Lomila sam se, bilo je teško i postajalo je sve teže. Leđa su me boljela sve više, zapustila sam se, privatni život sam također zapustila. Nije tad bilo mene, bila je samo firma. Ja sam bila firma, ja sam bila taj maslac i brašno po autu i papiri za knjigovodstvo u gepeku, ispod praznih kutija za pite.

Prepreka je bilo stalno (što je normala ovakvog posla) – aparatu za kavu je pregorio grijač, ne radi grijanje, razbila su se tri stalka za pite – ostavi sve i idi traži nove jer nemamo na što staviti pite.

Nabrojala sam sve ovo kako bih dočarala “kaos” vođenja ovakvog posla, koji je neizbježan, na sve se pripremate, ali jednom kad u to stvarno uđete, to je nešto sasvim drugo. Ipak, sve te prepreke bile bi puno lakše da je postojalo ono jedno i najbitnije za posao – dovoljno novca i dovoljan promet kako bi se sve namirilo. Neki su mi rekli da je i Vlaška ulica bila loša lokacija, da u tom prolazu nije bilo nikoga, osim u jednom kratkom periodu godine.

Mnogi su voljeli pite, od američke ambasade, instituta, naših firmi (posebno su se dobro prodavale u IT firmama), puno je tu bilo ljudi koji su uz njih slavili rođendane i važne događaje. Ali ipak, rođendani su jednom godišnje, a doprinose i porez moram platiti svaki mjesec. Mene je još i potrefilo nekoliko ružnih privatnih okolnosti, smrt u obitelji, intenzivno razdoblje tako da bila sam rastrgana na sve strane i znala sam da u meni više nema ničega “dobrog” za taj posao.

Ali, sve se na kraju svodi na jedno – sve bih dala za taj posao, ali ako mi on donosi dugove i više me ne veseli, bilo je važno i u pravom trenutku izvagati sve to i na vrijeme zatvoriti.

Dolazak eura definitivno je bila prekretnica i nekako “mračno doba ugostiteljstva”, kad sam zatvorila, zatvorilo je još nekoliko lokala, baš u tim tjednima. Pričala sam s nekima i dijelili smo sličnu priču. Mislim da je sada još i gore.

Kako sada gledaš na to iskustvo? Da možeš, što bi promijenila?

Taj posao je bilo iskustvo života. Stvarno je. Obogatilo me, odrasla sam u tome, ali u onom pravom smislu, onako kako to možete jedino kad se sami bacite u vatru. Možete pričati, ići na edukacije o tome, pripremati se, ali jednom kad ste u tom vrtlogu, to vas mijenja i zahvalna sam na tome jer ipak sam se izgradila, danas mi to koristi, puno sam naučila i ojačala, dobila debelu kožu koju dugo nisam imala. Ne bih promijenila ništa, mislim da sam radila najbolje što sam mogla, u tom trenutku. Nisam mogla znati stvari unaprijed, niti itko drugi.

 

Kako bis ocijenila poduzetništvo, posebno poduzetništvo žena? Imaš li neki savjet za žene koje pokreću biznis?

Ne znam točno što bih rekla, što se poduzetništva tiče – mislim da bih, da se sada mogu vratiti, išla u neku manje zahtjevnu priču. Postoji puno toga što se može raditi, a da ne uključuje ovoliki napor i kaos, razne usluge koje se mogu nuditi, s manjim ulaganjima i manjim mjesečnim davanjima. Kod mene je samo hladni pogon bio više tisuća eura mjesečno.

Tako da, savjetovala bih da dobro računaju financije, ja sam prije upuštanja u posao napravila ogromnu excel tablicu s formulama koja mi je računala trošak svake pojedine pite, male pite, srednje pite, komada pite – u cent. To je najvažniji dio – novac i isplativost. Dobro istražite sve, od uzimanja blagajne do poslovnog prostora.

I u pregovorima s muškarcima, često bude neugode, posebno ako ste 30-godišnjakinja koja prvi put ide u tako nešto, a o nečemu pregovarate s gospodinom od 60-ak. Tu je potrebno ojačati, ne se samo slagati s onime što vam govore – kalkulirajte, pitajte, budite sumnjičavi. Ako im vi plaćate za nešto, preispitajte koliko god vam puta treba, ali nemojte srljati u ništa – radi se o vašem novcu, vremenu i naposlijetku, životu.

Kad sam još razvijala ideju za posao, jedna susjeda me pitala – koliko ćeš pita morat prodat dnevno ili mjesečno, da bi se pokrila? Ja joj nisam znala točno odgovoriti i tad sam si rekla – dok cijelu računicu neću znati napamet, u bilo koje doba dana ili noći, neću ići u taj posao. I ne oslanjajte se na druge, sve naučite raditi same.

Vaš je posao i morate znati raditi sve. Ja sam naučila raditi pite, mjesecima sam kod kuće “studirala” tijesto, a nisam ni blizu te struke.

Naučila sam se raditi pite, a onda sam to učila slastičarku koja mi je došla raditi. Pregledala sam sve videe koje sam pronašla, o prhkom tijestu. Nisam imala mira, htjela sam dobiti prhko tijesto koje se lista u sredini i istraživala sam dok nisam došla do savršenog omjera ledene vode i maslaca i tempiranja pečenja. Bila sam jako uporna, da nisam bila, mislim da bi cijela priča bila labava, a to bi se osjetilo i odrazilo na posao. I dalje mislim da sam imala dobar proizvod i priču, mnogi to kažu i ja sam na to ponosna.

Ponosna sam što sam napravila od te priče i ne mislim da nisam uspjela – teško je uspjeti, teško je “biti na nuli” na kraju mjeseca, teško je i voditi takav privatni posao u trenutnim vremenima u kakvima jesu. Napravila sam nešto što je trajalo nekoliko godina i što mi je otvorilo mnoge prilike kasnije, tako da – nije moglo ispasti bolje.

Uostalom, uvijek se sjetim Ide Prester koja je rekla “zašto bi čovjek radio jedan posao cijeli život”, možda za par godina krenem s dizajnom interijera ili nešto drugo što volim – mi ljudi smo slojeviti, volimo razne stvari.

Tako da, rekla bih još da – ako osjetite zasićenje onime što radite, pa makar to bio i vaš posao koji ste sami pokrenuli – okrenite novi list. Nije to zamka koju ste si sami napravili, ako vas ne veseli, nemojte se prisiljavati. Mudro je i znati kad s nečime treba stati.

Foto: Vedran Peteh/Cropix

Sve u životu nas dovede tamo gdje trebamo biti – koliko si se pronašla u poslu koji danas radiš i kakvi su ti planovi za budućnost?

Sada radim kao novinarka u Food rubrici, ostala sam u onome što sam godinama zbog privatnog posla istraživala, nekoć su mi to bili kolege, a danas radim intervjue i pišem o njima. Volim biti s te, druge strane, osjećam da sam “došla na svoje”.

Oduvijek sam se tako osjećala i u svijetu novinarstva, marketinga i PR-a, da sam na svome. Uostalom, i svoj prethodni posao smatram da sam radila “u struci” (PR i marketing). Nemam nikakve striktne planove za budućnost, u trenutnom poslu baš uživam, a veseli me i vidjeti što budućnost nosi.

Na kraju priče, zahvalna sam svaki dan što sam izašla iz poduzetništva koje me umorilo, ali i izgradilo. I uvjerena sam da niti jedan posao neće biti težak kao taj koji je iza mene.

Foto:Biljana Blivajs/Cropix;Vedran Peteh/Cropix;privatna ahiva