Categories: Ženial Intervju

Dr. Ana Dimova – jedna od rijetkih hrvatskih proktologinja govori o svom poslu
Osluškujem potrebe tržišta - posebno kada je riječ o bolestima kojih se "sramimo"

Razgovarala sam s Anom Dimovom, jednom od rijetkih hrvatskih proktologinja kojoj se žene vrlo često javljaju. No, nisu samo žene one kojima je pregled kod proktologa neugodan i koje se pomalo srame “gospodske bolesti”.

 

Razgovarala:Ivana Radić

Ana, molim vas kratko nam se predstavite da Vas naše čitateljice mogu upoznati. (Čime se bavite i što radite):

Rođena sam u Zagrebu prije 40 godina. Nakon završene Klasične gimnazije, ovdje sam završila i Medicinski fakultet.

Od osnovne škole sam željela samo biti doktorica, a od srednje kirurg. Ne znam zašto, ne potječem iz liječničke obitelji. Znala sam da put nije lagan, ali i da ću cijelog života biti nezadovoljna ako se na njega ne odvažim.

Nakon diplome otišla sam na Sveučilište Harvard i Massachusetts general Hosipital, glavnu harvardsku bolnicu, te tamo potvrdila svoj interes za kirurgiju. Izgledalo je malo vjerojatnim da ću dobiti specijalizaciju u Hrvatskoj, te se odlazak u SAD činio izglednim, no ipak sam ostala u RH.

Dobila sam specijalizaciju iz kirurgije na KBC-u Zagreb, tamo odradila specijalističko usavršavanje iz opće kirurgije, te subspecjalističko iz abdominalne/digestivne kirurgije. Harvard sam posjećivala ponovno, no samo kao prijatelj i gost.

Danas sam stalno zaposlena u  Općoj bolnici Zabok i Specijalnoj bolnici Sv. Katarina. Prisegnuti sam stalni sudski vještak za svoju struku, pohađam poslijediplomski doktorski studij. Volim i trebam stalno otvarati neka nova poglavlja profesionalnog izražavanja. Svoj put ne bih mijenjala ni za što.

Posao kirurga iznimno je zahtjevan čak i u zemljama koje ga više cijene, o Hrvatskoj da ne govorim. Ali satisfakcija koju donose zadovoljni pacijenti nekako sve to čini smislenim.

Vi ste jedna od rijetkih žena koje se bave proktologijom. Je li ženama neugodno otići kod muškog liječnika pa trpe čak i nesnosne bolove?

Proktologija je samo dio moje struke, no nekako je postala jedna od mojih osnovnih fokusa. To je zapravo proizašlo iz potrebe bolesnica.  Kada sam počela raditi proktološku ambulantu, nisam odmah bila svjesna te potrebe “tržišta”.

Onda su počele dolaziti bolesnice čija vjeroispovijest ne dozvoljava pregled muškog kolege. Pa zaređene žene, te konačno i tolike mnoge ostale kojima je jednostavno ugodnije na takvom pregledu sa ženom. Ne znam zašto su pacijentice tu stigmu prevladale u ginekološkim pregledima, a u proktologiji nikako.

Pretpostavljam da im se tematika doima još “intimnijom”. O takvim se problemima šuti, guraju se pod tepih, pogotovo onaj satkan od milijuna dnevnih stavki, obveza potreba drugih.

Žene dolaze s rečenicom “ovo odgađam više od 10, 20, 30 godina” toliko često da je to nedopustivo. Naći nešto “drugo” i “treće” samo da ne misle na svoje tegobe te prirode, danas je lakše nego ikada.

S druge strane, zbog modernog načina života, stresa i nepravilne prehrane, proktoloških bolesti ima sve više.

Ne mislim da je bitan spol liječnika, ali mislim da proktologiju premalo ljudi radi s dovoljno empatije.

Te benigne bolesti mogu strašno narušavati kvalitetu života, bolesnici to drže za sebe i time dodatno pate, te ih zaista treba prihvatiti uz veliko ljudsko razumijevanje i stručan pristup.

Voditi se medicinom temeljenom na dokazima NIKADA ne smije biti zamijenjeno farmaceutskim trendovima.

 

Koliko Vaših pacijenata su žene a koliko muškarci i što su najčešća oboljenja među ženama a što među muškarcima?

 

Unatoč velikoj potrebi žena za ženskim proktologom, radosna sam da imam i puno povjerenje muških pacijenata. Hemeroidalna bolest, na primjer, podjednako često pogađa oba spola, fisura anusa i žučni kamenci nešto češće pogađaju žene, a preponske kile muškarce. Ali u abdominalnoj kirurgiji puno je dijagnoza koje danas uspješno liječimo i svaka može zahvatiti i žene i muškarce.

Mnoge bolesti dolaze od „stresa“ -je li to zaista tako i što žene mogu poduzeti s tim?

 

Raditi na sebi? Koliko često to čujemo? Doista se mnogi i trude, no koliko zaista uspijemo smanjiti razinu stresa.

Današnji život je stresan sam po sebi. To pogađa naš um, ali i tijelo, na nebrojene načine. Mijenja se hormonski status i ravnoteža, elektrolitski također.

Poremećuje se cirkadijani (dnevno/noćni) ritam, mikroflora, imunološki sustav mijenja svoje obrasce, probava se usporava ili ubrzava, kompletan žljezdani sustav reagira.

Doista je teško naći dio organizma kojeg stres ne pogađa, a reperkusije su nesagledive. A gasi se u samo jednom dijelu – glavi. Teško je to, znam i po sebi;)

 

Vjerujem da znate da su naše čitateljice uglavnom poduzetnice i poslovne žene. Mi smo itekako svjesne da moramo paziti na zdravlje, ali poduzetnički život je ponekad pravi kaos. Što nam možete poručiti- Gdje da se #mrštimo?

 

Već je nebrojeno puta rečeno ono što i ja mislim. Svatko od nas mora naći nešto “svoje”. Neki ispušni ventil kroz kojeg uspješno kanalizira svoj stres.

Meni je to sport, kuhanje, i koliko god apsurdno bilo – još posla. sretan je onaj tko zna što je to za njega. Ali i neodgovoran prema sebi ako to ne primjenjuje.

Pretjerana požrtvovnost prema poslu i drugima na kraju nas čini “potrošenima” i bolesnima, te teretom drugima. O tome treba na vrijeme misliti. Umjerena “sebičnost” može biti vrlo altruistična. I obrnuto.

 

Foto: Ana Dimova

Categories: Ženial Intervju

Dr. Ana Dimova – jedna od rijetkih hrvatskih proktologinja govori o svom poslu
Osluškujem potrebe tržišta - posebno kada je riječ o bolestima kojih se "sramimo"

Razgovarala sam s Anom Dimovom, jednom od rijetkih hrvatskih proktologinja kojoj se žene vrlo često javljaju. No, nisu samo žene one kojima je pregled kod proktologa neugodan i koje se pomalo srame “gospodske bolesti”.

 

Razgovarala:Ivana Radić

Ana, molim vas kratko nam se predstavite da Vas naše čitateljice mogu upoznati. (Čime se bavite i što radite):

Rođena sam u Zagrebu prije 40 godina. Nakon završene Klasične gimnazije, ovdje sam završila i Medicinski fakultet.

Od osnovne škole sam željela samo biti doktorica, a od srednje kirurg. Ne znam zašto, ne potječem iz liječničke obitelji. Znala sam da put nije lagan, ali i da ću cijelog života biti nezadovoljna ako se na njega ne odvažim.

Nakon diplome otišla sam na Sveučilište Harvard i Massachusetts general Hosipital, glavnu harvardsku bolnicu, te tamo potvrdila svoj interes za kirurgiju. Izgledalo je malo vjerojatnim da ću dobiti specijalizaciju u Hrvatskoj, te se odlazak u SAD činio izglednim, no ipak sam ostala u RH.

Dobila sam specijalizaciju iz kirurgije na KBC-u Zagreb, tamo odradila specijalističko usavršavanje iz opće kirurgije, te subspecjalističko iz abdominalne/digestivne kirurgije. Harvard sam posjećivala ponovno, no samo kao prijatelj i gost.

Danas sam stalno zaposlena u  Općoj bolnici Zabok i Specijalnoj bolnici Sv. Katarina. Prisegnuti sam stalni sudski vještak za svoju struku, pohađam poslijediplomski doktorski studij. Volim i trebam stalno otvarati neka nova poglavlja profesionalnog izražavanja. Svoj put ne bih mijenjala ni za što.

Posao kirurga iznimno je zahtjevan čak i u zemljama koje ga više cijene, o Hrvatskoj da ne govorim. Ali satisfakcija koju donose zadovoljni pacijenti nekako sve to čini smislenim.

Vi ste jedna od rijetkih žena koje se bave proktologijom. Je li ženama neugodno otići kod muškog liječnika pa trpe čak i nesnosne bolove?

Proktologija je samo dio moje struke, no nekako je postala jedna od mojih osnovnih fokusa. To je zapravo proizašlo iz potrebe bolesnica.  Kada sam počela raditi proktološku ambulantu, nisam odmah bila svjesna te potrebe “tržišta”.

Onda su počele dolaziti bolesnice čija vjeroispovijest ne dozvoljava pregled muškog kolege. Pa zaređene žene, te konačno i tolike mnoge ostale kojima je jednostavno ugodnije na takvom pregledu sa ženom. Ne znam zašto su pacijentice tu stigmu prevladale u ginekološkim pregledima, a u proktologiji nikako.

Pretpostavljam da im se tematika doima još “intimnijom”. O takvim se problemima šuti, guraju se pod tepih, pogotovo onaj satkan od milijuna dnevnih stavki, obveza potreba drugih.

Žene dolaze s rečenicom “ovo odgađam više od 10, 20, 30 godina” toliko često da je to nedopustivo. Naći nešto “drugo” i “treće” samo da ne misle na svoje tegobe te prirode, danas je lakše nego ikada.

S druge strane, zbog modernog načina života, stresa i nepravilne prehrane, proktoloških bolesti ima sve više.

Ne mislim da je bitan spol liječnika, ali mislim da proktologiju premalo ljudi radi s dovoljno empatije.

Te benigne bolesti mogu strašno narušavati kvalitetu života, bolesnici to drže za sebe i time dodatno pate, te ih zaista treba prihvatiti uz veliko ljudsko razumijevanje i stručan pristup.

Voditi se medicinom temeljenom na dokazima NIKADA ne smije biti zamijenjeno farmaceutskim trendovima.

 

Koliko Vaših pacijenata su žene a koliko muškarci i što su najčešća oboljenja među ženama a što među muškarcima?

 

Unatoč velikoj potrebi žena za ženskim proktologom, radosna sam da imam i puno povjerenje muških pacijenata. Hemeroidalna bolest, na primjer, podjednako često pogađa oba spola, fisura anusa i žučni kamenci nešto češće pogađaju žene, a preponske kile muškarce. Ali u abdominalnoj kirurgiji puno je dijagnoza koje danas uspješno liječimo i svaka može zahvatiti i žene i muškarce.

Mnoge bolesti dolaze od „stresa“ -je li to zaista tako i što žene mogu poduzeti s tim?

 

Raditi na sebi? Koliko često to čujemo? Doista se mnogi i trude, no koliko zaista uspijemo smanjiti razinu stresa.

Današnji život je stresan sam po sebi. To pogađa naš um, ali i tijelo, na nebrojene načine. Mijenja se hormonski status i ravnoteža, elektrolitski također.

Poremećuje se cirkadijani (dnevno/noćni) ritam, mikroflora, imunološki sustav mijenja svoje obrasce, probava se usporava ili ubrzava, kompletan žljezdani sustav reagira.

Doista je teško naći dio organizma kojeg stres ne pogađa, a reperkusije su nesagledive. A gasi se u samo jednom dijelu – glavi. Teško je to, znam i po sebi;)

 

Vjerujem da znate da su naše čitateljice uglavnom poduzetnice i poslovne žene. Mi smo itekako svjesne da moramo paziti na zdravlje, ali poduzetnički život je ponekad pravi kaos. Što nam možete poručiti- Gdje da se #mrštimo?

 

Već je nebrojeno puta rečeno ono što i ja mislim. Svatko od nas mora naći nešto “svoje”. Neki ispušni ventil kroz kojeg uspješno kanalizira svoj stres.

Meni je to sport, kuhanje, i koliko god apsurdno bilo – još posla. sretan je onaj tko zna što je to za njega. Ali i neodgovoran prema sebi ako to ne primjenjuje.

Pretjerana požrtvovnost prema poslu i drugima na kraju nas čini “potrošenima” i bolesnima, te teretom drugima. O tome treba na vrijeme misliti. Umjerena “sebičnost” može biti vrlo altruistična. I obrnuto.

 

Foto: Ana Dimova