Majka, medicinska sestra, liderica: Životna priča žene koja je pobijedila nasilje SNAGA, HRABROST, USPJEH
Razgovarala sam s Renatom Stokanović, medicinskom sestrom koja je nedavno postala voditeljica neurološkog odjela u vodećoj frankfurtskoj bolnici. Prije deset godina, nakon što je sa dvoje male djece i bez sigurnosti napustila dom zbog obiteljskog nasilja, danas vodi nadahnjuje medicinsko osoblje i mnoge ljude svojom upornošću i snagom.
Razgovarala:Ivana Radić
Prije desetak godina odselila si u Njemačku kao samohrana majka s dvoje malodobne djece i vrlo neizvjesnom budućnošću. Danas si na rukovodećoj poziciji u jednoj frankfurtskoj bolnici. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Da, točno je da sam prije deset godina došla u Njemačku, a nedavno sam preuzela rukovodeću poziciju. No, važno je napomenuti da to nije sasvim nova uloga za mene. Naime, rukovodeću funkciju obavljam već otprilike šest godina, tada kao zamjenica svoje nadređene. Sada, kada ona odlazi u mirovinu, ja preuzimam punu odgovornost.
Zaposlena sam u jednoj bolnici u Frankfurtu na Majni, na odjelu neurologije – zapravo se radi o dva velika odjela smještena na dva kata, za koja sam odgovorna kao glavna medicinska sestra. Posao je zahtjevan, ali ujedno i ispunjavajući.
U Njemačku sam stigla sama, preko jedne agencije iz Bosne i Hercegovine. U to vrijeme bila sam zaposlena u domovini i nalazila se u vrlo teškoj i neizvjesnoj životnoj situaciji. Bila sam jedna od žena koje su preživjele obiteljsko nasilje. O toj se temi tada tek počelo otvorenije govoriti. Iako me u početku bilo sram, s vremenom sam postala jedna od onih koje su o tome progovorile javno u svom okruženju.
Napustiti supruga bilo je izuzetno teško – ne samo zbog emocionalne povezanosti, već i zbog praktičnih okolnosti. Imali smo zajednički stan iz kojeg on nije želio otići niti mi ga prepustiti. S druge strane, ni ja nisam htjela napustiti dom. No, tada sam shvatila da imati stan ne znači imati život – osobito ne život u kojem sam duboko nesretna. Donijela sam odluku da se osamostalim.
Pronaći stan u gradu u kojem sam tada živjela u Bosni činilo se kao nemoguća misija. Bila sam samohrana majka s dvoje male djece, a uz to sam imala i malog psa – pudlicu koju nisam htjela ostaviti. Iskreno, ni sama nisam vjerovala da ću uspjeti pronaći stan, ali imala sam snažnu volju i odlučila pokušati. I na kraju, nije bilo tako teško kako sam u početku mislila.
Međutim, uz skromnu plaću medicinske sestre, gotovo sav prihod odlazio je na najamninu. To jednostavno nije bio život koji se može nazvati životom. Uz sve to, bila sam ona žena prema kojoj su ljudi upirali prstom. Znala sam se tada i šaliti na vlastiti račun, govorila sam: „Jesam – raspuštenica. Jako sam raspuštena.“ Bila sam u poziciji da nešto moram poduzeti – prije svega zbog svoje djece, a onda i zbog sebe, kako bismo imali bolju budućnost.
U to se vrijeme pojavila jedna prilika – projekt na razini cijele Bosne i Hercegovine koji je provodila domaća nevladina organizacija u suradnji s njemačkom organizacijom GIZ. Cilj projekta bio je omogućiti medicinskim sestrama iz BiH novi početak u Njemačkoj. Prijavila sam se, iako je primano samo tisuću kandidata iz cijele zemlje – medicinskih sestara i tehničara.
Moje znanje njemačkog jezika tada nije bilo na zavidnoj razini – učila sam ga dvadesetak godina ranije, u osnovnoj i srednjoj školi. Unatoč tome, primili su me. Putem projekta pohađala sam tečaj jezika do razine B1. Sljedeći korak bio je – čekanje da nas netko od njemačkih poslodavaca izabere. Meni se javila bolnica iz Frankfurta i ponudila razgovor putem videopoziva.
U to vrijeme su se kandidati za takve razgovore pripremali uz pomoć prevoditelja i čitavih timova. Ja nisam imala nikoga – bila sam sama. I iskreno, htjela sam da tako i ostane. Mislila sam: ako već idem u Njemačku, moram biti sposobna samostalno voditi razgovor. Trebala sam samu sebe uvjeriti da mogu, da sam sposobna, da imam pravo otići u stranu zemlju – sama, bez ičije pomoći, bez poznanika, bez oslonca.
Razgovor je prošao dobro. Dobila sam posao. I tako sam otišla u Njemačku.
Znala sam da moram pronaći način da dovedem svoju djecu k sebi. Počela sam se raspitivati koji su uvjeti potrebni za spajanje obitelji. Jedan od osnovnih uvjeta bio je – imati stan.
Bolnica je tada raspolagala s nekoliko stanova, ali ja sam bila daleko na listi prioriteta. Međutim, kada je čovjek u nevolji, ne bira sredstva – pogotovo kad ima jasan cilj i snažnu volju. Uporno sam obilazila bolničku upravu, molila ih i objašnjavala svoju situaciju. Iako tada nisam dobro govorila njemački, to me dodatno motiviralo da ga brzo naučim.
Ubrzo sam dobila stan – i to je bio ključni trenutak koji mi je omogućio da dovedem djecu k sebi. Uspjela sam ih dovesti samo šest mjeseci nakon svog dolaska, što je bilo pravo čudo. Nisu se tome čudili samo ljudi iz moje domovine, već i sami Nijemci – kako sam to tako brzo uspjela.
Što je ključno za uspjeh i kako te gledaju tvoje kolege?
Za mene je za uspjeh ključna vjera u sebe – vjerovati da mogu, čak i kada je sve protiv mene. No, jednako važnu ulogu imali su ljudi koji su mi pružili podršku u pravim trenucima. To nisu nužno bili članovi obitelji, već prijatelji i kolege koje sam upoznala kroz život. Uvijek kažem da su ti ljudi dolazili kao da ih je sam Bog poslao – baš onda kada mi je to najviše trebalo.
Što se tiče mog sadašnjeg radnog okruženja, kolege su bile iskreno sretne kad sam preuzela funkciju glavne sestre. Mnogima je ta vijest donijela olakšanje jer sam već godinama bila dio tima i zamjenica dosadašnje šefice.
Kada netko novi dolazi na rukovodeće mjesto, često se pojavi doza straha – od promjena, novih pravila ili nepoznate dinamike. Upravo zato su moji kolege bili zadovoljni što funkciju preuzima netko tko ih poznaje, razumije izazove na odjelima i već je dio njihova svakodnevnog rada.
Osjećam da uživam veliko povjerenje, ali upravo to u meni budi dodatnu odgovornost. Ponekad se pitam jesu li njihova očekivanja veća nego što mogu ispuniti – no vjerujem da su ta pitanja normalna u prijelaznim fazama. Najvažnije mi je ostati autentična, otvorena za suradnju i nastaviti graditi odnos međusobnog povjerenja, baš kao i do sada.
S kojim si se preprekama susretala i tko ti je najviše pomogao?
Najveća prepreka s kojom sam se suočila bila je jezična barijera. Kada sam došla u Njemačku, moj njemački jezik bio je na razini B1. Iako sam imala položen certifikat Goethe Instituta, bila sam nesigurna u govoru – ne toliko zbog samih Nijemaca, koliko zbog ljudi s našeg govornog područja. Imala sam osjećaj da će me osuđivati ili ismijavati zbog grešaka, što mi je stvaralo dodatni pritisak i kočilo me u svakodnevnoj komunikaciji.
Srećom, dobila sam veliku podršku od bolnice koja mi je omogućila besplatan šestomjesečni tečaj jezika. To je bilo izuzetno zahtjevno razdoblje – prijepodne tečaj, poslijepodne posao – ali želja za napretkom i boljom budućnošću bila je jača od umora.
Rad u Njemačkoj ima svoje prednosti – fleksibilnost radnog vremena, mogućnost dodatne zarade kroz tzv. Nebenjob, sigurnost primanja i profesionalna radna atmosfera u kojoj se izbjegava razgovor o politici. Ipak, postoje i izazovi: pronalazak stana je izuzetno težak i skup, tempo života je ubrzan, a dani iscrpljujući. Iako ljudi žele društveni život, često jednostavno nemaju snage za to.
Najveća pomoć u svemu bila je zajednica ljudi koja me okruživala – kolege, sustav podrške unutar bolnice i vlastita upornost. Bez toga bi put bio znatno teži.
Život u stranoj zemlji se razlikuje od tvoje domovine. Što bi rekla da su prednosti, a sto nedostatci?
Kad sam došla u Njemačku, sve mi je bilo novo. Frankfurt je veliki grad, jedan od pet najvećih u zemlji, financijsko središte Europe, s jednom od najvećih zračnih luka na kontinentu. Iskreno, nisam imala neku idealiziranu sliku u glavi, ali sam imala određena očekivanja. Međutim, kada sam stigla, stvarnost je bila drugačija od onoga što sam zamišljala. Posebno me iznenadilo stanje u bolnicama.
Očekivala sam da su puno modernije i tehnički naprednije, ali to nije bio slučaj. Čak smatram da su bolnice u našim krajevima ponekad i bolje opremljene i uređenije nego neke ovdje u Njemačkoj. To iznenađenje nisam doživjela samo ja. Razgovarala sam s prijateljima koji su također došli iz različitih zemalja Balkana i mnogi su dijelili isto mišljenje. Svi smo očekivali viši standard, posebno kada je riječ o medicinskoj opremi i organizaciji. Nažalost, realnost nije uvijek u skladu s očekivanjima.
Što Njemačka pruža u odnosu na Balkan?
Iskreno, mislim da Njemačka više ne pruža toliko prednosti kao nekada, posebno ako usporedimo s Hrvatskom, gdje se životni standard znatno poboljšao. Poboljšanja su vidljiva čak i u Bosni. Možda još uvijek nudi određenu sigurnost kad je riječ o poslu – osobito u usporedbi s Bosnom – ali ako gledamo Hrvatsku, mislim da su uvjeti već sada dosta dobri.
Zapravo, sve ovisi o individualnoj situaciji. Ljudi koji mogu pronaći stabilan i dobro plaćen posao u Hrvatskoj ili Bosni više nemaju toliku potrebu dolaziti u Njemačku. Naše zemlje su se prilično modernizirale – u nekim segmentima čak i više nego Njemačka – i to je nešto što se sve više osjeti.
Može li se jednako uspjeti u inozemstvu i na Balkanu?
Vjerujem da je uspjeh uvijek individualna stvar, bez obzira na to gdje se osoba nalazi. Ipak, ne može se zanemariti činjenica da u inozemstvu, osobito u zemljama poput Njemačke, nije lako uspjeti. Iako postoje brojni primjeri uspješnih stranaca, prednost u mnogim slučajevima i dalje imaju domaći ljudi – u ovom slučaju, Nijemci. Čak i osobe koje su rođene u Njemačkoj, ondje završile školu i tečno govore jezik, često ostaju u nepovoljnijem položaju u odnosu na svoje njemačke kolege kada se natječu za isto radno mjesto. Stranci se često moraju dodatno dokazivati – ne samo znanjem i kvalifikacijama, nego i osobinama poput predanosti, ambicije i sposobnosti prilagodbe. Posebno je teško doći do rukovodećih pozicija ako ne postoji jasna prepoznatljivost po iznimnim kvalitetama.
S druge strane, na Balkanu je situacija drugačija, ali također složena. U mnogim slučajevima važnu ulogu igra politička pripadnost. Uspjeh, osobito na vodećim pozicijama, često ovisi o tome jeste li dio vladajuće stranke. Politika je duboko upletena u sve sfere društvenog života, što mnogim ljudima, koji žele raditi profesionalno i neovisno, smeta.
Osim toga, u zemljama poput Bosne i Hercegovine i dalje su prisutne snažne mreže osobnih veza – prijateljskih, obiteljskih, kumskih – koje često presudno utječu na to tko će dobiti posao ili napredovati. Unatoč svim tim preprekama, i u inozemstvu i na Balkanu postoje ljudi koji su uspjeli zahvaljujući vlastitom znanju, entuzijazmu, upornosti i ambiciji. Dakle, moguće je uspjeti na oba mjesta, iako se prepreke i načini na koje se do uspjeha dolazi znatno razlikuju.
Što smatraš našim najvećim prednostima a sto manama?
Kada govorim o ljudima s Balkana, smatram da su naše najveće prednosti ujedno i naši najveći izazovi. Naime, mi smo vrlo snalažljivi, sposobni, vješti i efikasni u poslu – posebno kada postoji jasna motivacija ili potreba da se dokažemo. Imamo izražen osjećaj odgovornosti kad to odlučimo, i tada zaista pokazujemo iznimne rezultate.
Međutim, s druge strane, kada motivacije ili osobnog interesa nema, znamo pokazati i pasivnost. Također, primijetila sam – iz osobnog iskustva i kroz razgovore s nadređenima – da se brzo informiramo o svojim pravima i zakonima te smo skloni inzistirati na njima, često vrlo glasno i direktno.
Iako je to pokazatelj snalažljivosti i samopouzdanja, ponekad može djelovati naporno ili čak nametljivo za okolinu. Imamo potrebu stalno se dokazivati, što s jedne strane govori o našoj ambiciji, a s druge strane može stvoriti napetosti, osobito u timskom radu. Dakle, naše prednosti su radna etika, brzina, snalažljivost i izražena inicijativa, dok su nam mane ponekad prenaglašeno samopouzdanje, potreba za dokazivanjem i sklonost “pametovanju”,
Koje su prednosti života u inozemstvu?
Iskreno, iz osobnog iskustva, ne vidim neke naročite prednosti života u inozemstvu. Imam obitelj i u Hrvatskoj i u Bosni, i iz moje perspektive, oni za sada žive sasvim dobro. Istina je da su mnogi, osobito oni koji žive u Bosni, nezadovoljni svojim životom i često smatraju da je život u inozemstvu, konkretno u Njemačkoj, puno bolji.
Međutim, smatram da imaju donekle iskrivljenu sliku o stvarnosti. Jedina konkretna prednost koju mogu istaknuti jest sigurnost redovitih primanja – čovjek ovdje može računati na svoju plaću. No, i to je danas sve relativnije.
Situacija u Njemačkoj se značajno promijenila u odnosu na ono što je bila prije 10 ili 20 godina. Politička i ekonomska klima su se pogoršale, a industrijski rast je u padu u odnosu na neke druge vodeće sile. Zbog svega navedenog, osobno ne vidim neku veliku prednost života u Njemačkoj, barem ne u ovom trenutku.
Tvoja djeca su nastavila školovanje u Frankfurtu. Razmišljaju li odlasku? A ti?
Da, moja djeca su nastavila školovanje u Frankfurtu. Moja kći je uspjela upisati studij medicine, što je u Njemačkoj izuzetno teško. Za to su potrebne izvrsne ocjene i izvanredan prosjek. Kada smo došli u Njemačku, ona je imala samo 13 godina, ali je svejedno uspjela.
U početku se uglavnom družila s djecom iz naših krajeva, no sama je shvatila da na taj način neće dovoljno dobro naučiti njemački. Zato sam je upisala u odbojkaški klub Eintracht, gdje nije bilo djece s naših prostora. Inače, i u Bosni je trenirala odbojku. Taj korak joj je mnogo pomogao – već za 3 do 6 mjeseci je savladala njemački jezik. Djeca, naravno, puno brže uče jezik od odraslih.
Moj sin je također vrlo brzo naučio njemački jezik. Već nakon godinu dana bio je moderator na jednoj velikoj školskoj priredbi. Danas je odličan učenik i planira upisati fakultet. Za sada oboje žele ostati u Njemačkoj, ili eventualno otići dalje – možda u Švicarsku ili Španjolsku – ali nemaju planove da se vrate u Bosnu.
Renata s djecom: Natašom i Andrejem
I ja namjeravam ostati ovdje. Moj život je sada u Njemačkoj. U Bosni više nemam ništa – roditelji su mi umrli. I nakon toliko godina provedenih ovdje, nemam više želju da se selim – osim ako me život ne natjera.
Da sam mlađa, možda bih imala želju da se još negdje preselim, ali s obzirom na moje godine, mislim da je vrijeme da se napokon skrasim. Uzevši u obzir sve što sam dosad postigla, i činjenicu da se sada želim dokazati u svojoj novoj rukovodećoj ulozi, ostajem ovdje gdje jesam.
Što bi poručila |judima koji odu u inozemstvo?
Poručila bih svima koji dolaze u Njemačku da se ne ograničavaju isključivo na društvo iz vlastite domovine. Važno je proširiti vidike, učiti njemački jezik i aktivno ga koristiti u svakodnevnoj komunikaciji. Preporučujem otvorenost prema ljudima iz drugih zemalja, jer upravo Njemačka pruža jedinstvenu priliku da se upoznaju osobe iz cijelog svijeta. Kroz takva poznanstva možemo naučiti mnogo o drugim kulturama, običajima, kuhinji i načinu života, a sve to obogaćuje naše iskustvo i bez potrebe da napustimo mjesto u kojem živimo.
Foto: Vlastita arhiva
Majka, medicinska sestra, liderica: Životna priča žene koja je pobijedila nasilje SNAGA, HRABROST, USPJEH
Razgovarala sam s Renatom Stokanović, medicinskom sestrom koja je nedavno postala voditeljica neurološkog odjela u vodećoj frankfurtskoj bolnici. Prije deset godina, nakon što je sa dvoje male djece i bez sigurnosti napustila dom zbog obiteljskog nasilja, danas vodi nadahnjuje medicinsko osoblje i mnoge ljude svojom upornošću i snagom.
Razgovarala:Ivana Radić
Prije desetak godina odselila si u Njemačku kao samohrana majka s dvoje malodobne djece i vrlo neizvjesnom budućnošću. Danas si na rukovodećoj poziciji u jednoj frankfurtskoj bolnici. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Da, točno je da sam prije deset godina došla u Njemačku, a nedavno sam preuzela rukovodeću poziciju. No, važno je napomenuti da to nije sasvim nova uloga za mene. Naime, rukovodeću funkciju obavljam već otprilike šest godina, tada kao zamjenica svoje nadređene. Sada, kada ona odlazi u mirovinu, ja preuzimam punu odgovornost.
Zaposlena sam u jednoj bolnici u Frankfurtu na Majni, na odjelu neurologije – zapravo se radi o dva velika odjela smještena na dva kata, za koja sam odgovorna kao glavna medicinska sestra. Posao je zahtjevan, ali ujedno i ispunjavajući.
U Njemačku sam stigla sama, preko jedne agencije iz Bosne i Hercegovine. U to vrijeme bila sam zaposlena u domovini i nalazila se u vrlo teškoj i neizvjesnoj životnoj situaciji. Bila sam jedna od žena koje su preživjele obiteljsko nasilje. O toj se temi tada tek počelo otvorenije govoriti. Iako me u početku bilo sram, s vremenom sam postala jedna od onih koje su o tome progovorile javno u svom okruženju.
Napustiti supruga bilo je izuzetno teško – ne samo zbog emocionalne povezanosti, već i zbog praktičnih okolnosti. Imali smo zajednički stan iz kojeg on nije želio otići niti mi ga prepustiti. S druge strane, ni ja nisam htjela napustiti dom. No, tada sam shvatila da imati stan ne znači imati život – osobito ne život u kojem sam duboko nesretna. Donijela sam odluku da se osamostalim.
Pronaći stan u gradu u kojem sam tada živjela u Bosni činilo se kao nemoguća misija. Bila sam samohrana majka s dvoje male djece, a uz to sam imala i malog psa – pudlicu koju nisam htjela ostaviti. Iskreno, ni sama nisam vjerovala da ću uspjeti pronaći stan, ali imala sam snažnu volju i odlučila pokušati. I na kraju, nije bilo tako teško kako sam u početku mislila.
Međutim, uz skromnu plaću medicinske sestre, gotovo sav prihod odlazio je na najamninu. To jednostavno nije bio život koji se može nazvati životom. Uz sve to, bila sam ona žena prema kojoj su ljudi upirali prstom. Znala sam se tada i šaliti na vlastiti račun, govorila sam: „Jesam – raspuštenica. Jako sam raspuštena.“ Bila sam u poziciji da nešto moram poduzeti – prije svega zbog svoje djece, a onda i zbog sebe, kako bismo imali bolju budućnost.
U to se vrijeme pojavila jedna prilika – projekt na razini cijele Bosne i Hercegovine koji je provodila domaća nevladina organizacija u suradnji s njemačkom organizacijom GIZ. Cilj projekta bio je omogućiti medicinskim sestrama iz BiH novi početak u Njemačkoj. Prijavila sam se, iako je primano samo tisuću kandidata iz cijele zemlje – medicinskih sestara i tehničara.
Moje znanje njemačkog jezika tada nije bilo na zavidnoj razini – učila sam ga dvadesetak godina ranije, u osnovnoj i srednjoj školi. Unatoč tome, primili su me. Putem projekta pohađala sam tečaj jezika do razine B1. Sljedeći korak bio je – čekanje da nas netko od njemačkih poslodavaca izabere. Meni se javila bolnica iz Frankfurta i ponudila razgovor putem videopoziva.
U to vrijeme su se kandidati za takve razgovore pripremali uz pomoć prevoditelja i čitavih timova. Ja nisam imala nikoga – bila sam sama. I iskreno, htjela sam da tako i ostane. Mislila sam: ako već idem u Njemačku, moram biti sposobna samostalno voditi razgovor. Trebala sam samu sebe uvjeriti da mogu, da sam sposobna, da imam pravo otići u stranu zemlju – sama, bez ičije pomoći, bez poznanika, bez oslonca.
Razgovor je prošao dobro. Dobila sam posao. I tako sam otišla u Njemačku.
Znala sam da moram pronaći način da dovedem svoju djecu k sebi. Počela sam se raspitivati koji su uvjeti potrebni za spajanje obitelji. Jedan od osnovnih uvjeta bio je – imati stan.
Bolnica je tada raspolagala s nekoliko stanova, ali ja sam bila daleko na listi prioriteta. Međutim, kada je čovjek u nevolji, ne bira sredstva – pogotovo kad ima jasan cilj i snažnu volju. Uporno sam obilazila bolničku upravu, molila ih i objašnjavala svoju situaciju. Iako tada nisam dobro govorila njemački, to me dodatno motiviralo da ga brzo naučim.
Ubrzo sam dobila stan – i to je bio ključni trenutak koji mi je omogućio da dovedem djecu k sebi. Uspjela sam ih dovesti samo šest mjeseci nakon svog dolaska, što je bilo pravo čudo. Nisu se tome čudili samo ljudi iz moje domovine, već i sami Nijemci – kako sam to tako brzo uspjela.
Što je ključno za uspjeh i kako te gledaju tvoje kolege?
Za mene je za uspjeh ključna vjera u sebe – vjerovati da mogu, čak i kada je sve protiv mene. No, jednako važnu ulogu imali su ljudi koji su mi pružili podršku u pravim trenucima. To nisu nužno bili članovi obitelji, već prijatelji i kolege koje sam upoznala kroz život. Uvijek kažem da su ti ljudi dolazili kao da ih je sam Bog poslao – baš onda kada mi je to najviše trebalo.
Što se tiče mog sadašnjeg radnog okruženja, kolege su bile iskreno sretne kad sam preuzela funkciju glavne sestre. Mnogima je ta vijest donijela olakšanje jer sam već godinama bila dio tima i zamjenica dosadašnje šefice.
Kada netko novi dolazi na rukovodeće mjesto, često se pojavi doza straha – od promjena, novih pravila ili nepoznate dinamike. Upravo zato su moji kolege bili zadovoljni što funkciju preuzima netko tko ih poznaje, razumije izazove na odjelima i već je dio njihova svakodnevnog rada.
Osjećam da uživam veliko povjerenje, ali upravo to u meni budi dodatnu odgovornost. Ponekad se pitam jesu li njihova očekivanja veća nego što mogu ispuniti – no vjerujem da su ta pitanja normalna u prijelaznim fazama. Najvažnije mi je ostati autentična, otvorena za suradnju i nastaviti graditi odnos međusobnog povjerenja, baš kao i do sada.
S kojim si se preprekama susretala i tko ti je najviše pomogao?
Najveća prepreka s kojom sam se suočila bila je jezična barijera. Kada sam došla u Njemačku, moj njemački jezik bio je na razini B1. Iako sam imala položen certifikat Goethe Instituta, bila sam nesigurna u govoru – ne toliko zbog samih Nijemaca, koliko zbog ljudi s našeg govornog područja. Imala sam osjećaj da će me osuđivati ili ismijavati zbog grešaka, što mi je stvaralo dodatni pritisak i kočilo me u svakodnevnoj komunikaciji.
Srećom, dobila sam veliku podršku od bolnice koja mi je omogućila besplatan šestomjesečni tečaj jezika. To je bilo izuzetno zahtjevno razdoblje – prijepodne tečaj, poslijepodne posao – ali želja za napretkom i boljom budućnošću bila je jača od umora.
Rad u Njemačkoj ima svoje prednosti – fleksibilnost radnog vremena, mogućnost dodatne zarade kroz tzv. Nebenjob, sigurnost primanja i profesionalna radna atmosfera u kojoj se izbjegava razgovor o politici. Ipak, postoje i izazovi: pronalazak stana je izuzetno težak i skup, tempo života je ubrzan, a dani iscrpljujući. Iako ljudi žele društveni život, često jednostavno nemaju snage za to.
Najveća pomoć u svemu bila je zajednica ljudi koja me okruživala – kolege, sustav podrške unutar bolnice i vlastita upornost. Bez toga bi put bio znatno teži.
Život u stranoj zemlji se razlikuje od tvoje domovine. Što bi rekla da su prednosti, a sto nedostatci?
Kad sam došla u Njemačku, sve mi je bilo novo. Frankfurt je veliki grad, jedan od pet najvećih u zemlji, financijsko središte Europe, s jednom od najvećih zračnih luka na kontinentu. Iskreno, nisam imala neku idealiziranu sliku u glavi, ali sam imala određena očekivanja. Međutim, kada sam stigla, stvarnost je bila drugačija od onoga što sam zamišljala. Posebno me iznenadilo stanje u bolnicama.
Očekivala sam da su puno modernije i tehnički naprednije, ali to nije bio slučaj. Čak smatram da su bolnice u našim krajevima ponekad i bolje opremljene i uređenije nego neke ovdje u Njemačkoj. To iznenađenje nisam doživjela samo ja. Razgovarala sam s prijateljima koji su također došli iz različitih zemalja Balkana i mnogi su dijelili isto mišljenje. Svi smo očekivali viši standard, posebno kada je riječ o medicinskoj opremi i organizaciji. Nažalost, realnost nije uvijek u skladu s očekivanjima.
Što Njemačka pruža u odnosu na Balkan?
Iskreno, mislim da Njemačka više ne pruža toliko prednosti kao nekada, posebno ako usporedimo s Hrvatskom, gdje se životni standard znatno poboljšao. Poboljšanja su vidljiva čak i u Bosni. Možda još uvijek nudi određenu sigurnost kad je riječ o poslu – osobito u usporedbi s Bosnom – ali ako gledamo Hrvatsku, mislim da su uvjeti već sada dosta dobri.
Zapravo, sve ovisi o individualnoj situaciji. Ljudi koji mogu pronaći stabilan i dobro plaćen posao u Hrvatskoj ili Bosni više nemaju toliku potrebu dolaziti u Njemačku. Naše zemlje su se prilično modernizirale – u nekim segmentima čak i više nego Njemačka – i to je nešto što se sve više osjeti.
Može li se jednako uspjeti u inozemstvu i na Balkanu?
Vjerujem da je uspjeh uvijek individualna stvar, bez obzira na to gdje se osoba nalazi. Ipak, ne može se zanemariti činjenica da u inozemstvu, osobito u zemljama poput Njemačke, nije lako uspjeti. Iako postoje brojni primjeri uspješnih stranaca, prednost u mnogim slučajevima i dalje imaju domaći ljudi – u ovom slučaju, Nijemci. Čak i osobe koje su rođene u Njemačkoj, ondje završile školu i tečno govore jezik, često ostaju u nepovoljnijem položaju u odnosu na svoje njemačke kolege kada se natječu za isto radno mjesto. Stranci se često moraju dodatno dokazivati – ne samo znanjem i kvalifikacijama, nego i osobinama poput predanosti, ambicije i sposobnosti prilagodbe. Posebno je teško doći do rukovodećih pozicija ako ne postoji jasna prepoznatljivost po iznimnim kvalitetama.
S druge strane, na Balkanu je situacija drugačija, ali također složena. U mnogim slučajevima važnu ulogu igra politička pripadnost. Uspjeh, osobito na vodećim pozicijama, često ovisi o tome jeste li dio vladajuće stranke. Politika je duboko upletena u sve sfere društvenog života, što mnogim ljudima, koji žele raditi profesionalno i neovisno, smeta.
Osim toga, u zemljama poput Bosne i Hercegovine i dalje su prisutne snažne mreže osobnih veza – prijateljskih, obiteljskih, kumskih – koje često presudno utječu na to tko će dobiti posao ili napredovati. Unatoč svim tim preprekama, i u inozemstvu i na Balkanu postoje ljudi koji su uspjeli zahvaljujući vlastitom znanju, entuzijazmu, upornosti i ambiciji. Dakle, moguće je uspjeti na oba mjesta, iako se prepreke i načini na koje se do uspjeha dolazi znatno razlikuju.
Što smatraš našim najvećim prednostima a sto manama?
Kada govorim o ljudima s Balkana, smatram da su naše najveće prednosti ujedno i naši najveći izazovi. Naime, mi smo vrlo snalažljivi, sposobni, vješti i efikasni u poslu – posebno kada postoji jasna motivacija ili potreba da se dokažemo. Imamo izražen osjećaj odgovornosti kad to odlučimo, i tada zaista pokazujemo iznimne rezultate.
Međutim, s druge strane, kada motivacije ili osobnog interesa nema, znamo pokazati i pasivnost. Također, primijetila sam – iz osobnog iskustva i kroz razgovore s nadređenima – da se brzo informiramo o svojim pravima i zakonima te smo skloni inzistirati na njima, često vrlo glasno i direktno.
Iako je to pokazatelj snalažljivosti i samopouzdanja, ponekad može djelovati naporno ili čak nametljivo za okolinu. Imamo potrebu stalno se dokazivati, što s jedne strane govori o našoj ambiciji, a s druge strane može stvoriti napetosti, osobito u timskom radu. Dakle, naše prednosti su radna etika, brzina, snalažljivost i izražena inicijativa, dok su nam mane ponekad prenaglašeno samopouzdanje, potreba za dokazivanjem i sklonost “pametovanju”,
Koje su prednosti života u inozemstvu?
Iskreno, iz osobnog iskustva, ne vidim neke naročite prednosti života u inozemstvu. Imam obitelj i u Hrvatskoj i u Bosni, i iz moje perspektive, oni za sada žive sasvim dobro. Istina je da su mnogi, osobito oni koji žive u Bosni, nezadovoljni svojim životom i često smatraju da je život u inozemstvu, konkretno u Njemačkoj, puno bolji.
Međutim, smatram da imaju donekle iskrivljenu sliku o stvarnosti. Jedina konkretna prednost koju mogu istaknuti jest sigurnost redovitih primanja – čovjek ovdje može računati na svoju plaću. No, i to je danas sve relativnije.
Situacija u Njemačkoj se značajno promijenila u odnosu na ono što je bila prije 10 ili 20 godina. Politička i ekonomska klima su se pogoršale, a industrijski rast je u padu u odnosu na neke druge vodeće sile. Zbog svega navedenog, osobno ne vidim neku veliku prednost života u Njemačkoj, barem ne u ovom trenutku.
Tvoja djeca su nastavila školovanje u Frankfurtu. Razmišljaju li odlasku? A ti?
Da, moja djeca su nastavila školovanje u Frankfurtu. Moja kći je uspjela upisati studij medicine, što je u Njemačkoj izuzetno teško. Za to su potrebne izvrsne ocjene i izvanredan prosjek. Kada smo došli u Njemačku, ona je imala samo 13 godina, ali je svejedno uspjela.
U početku se uglavnom družila s djecom iz naših krajeva, no sama je shvatila da na taj način neće dovoljno dobro naučiti njemački. Zato sam je upisala u odbojkaški klub Eintracht, gdje nije bilo djece s naših prostora. Inače, i u Bosni je trenirala odbojku. Taj korak joj je mnogo pomogao – već za 3 do 6 mjeseci je savladala njemački jezik. Djeca, naravno, puno brže uče jezik od odraslih.
Moj sin je također vrlo brzo naučio njemački jezik. Već nakon godinu dana bio je moderator na jednoj velikoj školskoj priredbi. Danas je odličan učenik i planira upisati fakultet. Za sada oboje žele ostati u Njemačkoj, ili eventualno otići dalje – možda u Švicarsku ili Španjolsku – ali nemaju planove da se vrate u Bosnu.
Renata s djecom: Natašom i Andrejem
I ja namjeravam ostati ovdje. Moj život je sada u Njemačkoj. U Bosni više nemam ništa – roditelji su mi umrli. I nakon toliko godina provedenih ovdje, nemam više želju da se selim – osim ako me život ne natjera.
Da sam mlađa, možda bih imala želju da se još negdje preselim, ali s obzirom na moje godine, mislim da je vrijeme da se napokon skrasim. Uzevši u obzir sve što sam dosad postigla, i činjenicu da se sada želim dokazati u svojoj novoj rukovodećoj ulozi, ostajem ovdje gdje jesam.
Što bi poručila |judima koji odu u inozemstvo?
Poručila bih svima koji dolaze u Njemačku da se ne ograničavaju isključivo na društvo iz vlastite domovine. Važno je proširiti vidike, učiti njemački jezik i aktivno ga koristiti u svakodnevnoj komunikaciji. Preporučujem otvorenost prema ljudima iz drugih zemalja, jer upravo Njemačka pruža jedinstvenu priliku da se upoznaju osobe iz cijelog svijeta. Kroz takva poznanstva možemo naučiti mnogo o drugim kulturama, običajima, kuhinji i načinu života, a sve to obogaćuje naše iskustvo i bez potrebe da napustimo mjesto u kojem živimo.
Foto: Vlastita arhiva