Sa samo 18 godina napustila je rodni Čakovec i otišla na studij u Los Angeles, gdje je diplomirala na prestižnom američkom sveučilištu UCLA. Danas Lucija Tot živi u Londonu, gdje je pokrenula vlastiti posao Via Ad Astra by LT, kroz koji pomaže mladima ostvariti njihove obrazovne ambicije i pronaći put do američkih sveučilišta. Njezina priča govori o hrabrosti, znatiželji, samostalnosti i spremnosti da se zakorači u nepoznato. U razgovoru za Ženial otkriva kako je izgledao njezin put od Čakovca do Kalifornije, što ju je život u Americi naučio te zašto vjeruje da za velike životne odluke ne moramo uvijek imati sve odgovore.

Od Čakovca do Los Angelesa – put koji se ne viđa svaki dan. Sa samo 18 godina odlučili ste otići na studij u SAD i prijavili se na čak 23 fakulteta. Odakle toliko hrabrosti i ambicije te kako je vaša okolina reagirala na tu odluku?

PROMO

Mislim da je sve počelo dosta spontano. U trećem razredu srednje škole, kroz razgovor s prijateljicom, prvi sam put saznala da se uopće mogu prijaviti na fakultete u SAD-u. Do tada nisam ni znala da mi je to realna opcija. Sjećam se da sam pomislila: „Wow, to se može?” Prije toga sam nekoliko puta provodila ljeta u Los Angelesu zbog sestrine plesne edukacije i taj mi je grad uvijek bio svojevrsni happy place, iako tada nisam ni zamišljala da bih jednog dana stvarno tamo mogla živjeti.

Moji roditelji uvijek su me poticali da radim ono što želim i da odem kamo god osjećam da trebam otići. Nikada nisam osjećala pritisak da moram ostati blizu doma i na toj ću im slobodi uvijek biti zahvalna. Zanimljivo je da im nisam previše pričala o samom procesu prijava. Prijavila sam se na čak 23 američka fakulteta, ali većinu toga držala sam za sebe. Nitko zapravo nije znao što se mjesecima događa na mom laptopu. Oduvijek sam bila tip osobe koja prvo pokuša nešto napraviti, a tek onda priča o tome. Kad sam saznala da sam primljena na UCLA, samo sam sišla dolje i rekla roditeljima. Nisu mogli vjerovati. Nisam ni ja. Ponekad iskreno još uvijek ne mogu.

Nikad nisam imala neki strogo zacrtan plan za budućnost, ali znala sam da želim istražiti što više mogućnosti i vidjeti kamo me one mogu odvesti. Mislim da je zanimljivo to što se tada uopće nisam vidjela kao osobu koja bi se s 18 godina odselila na drugi kontinent. Po prirodi sam introvertirana, volim svoj mir i trebalo mi je vremena da shvatim koliko zapravo mogu kada izađem iz poznatog okruženja.

Da mi je netko nekoliko godina ranije rekao da ću živjeti u Los Angelesu, vjerojatno bih teško povjerovala. Zato danas na tu odluku gledam kao na nešto što mi je otvorilo vrata koja nisam ni znala da postoje. Nisam imala sve odgovore niti sam mogla predvidjeti kako će se moj život razvijati, ali odlučila sam si dati priliku. Ponekad nas upravo takve odluke odvedu puno dalje nego što smo ikada zamišljali.

Studiranje na UCLA-u san je mnogih mladih ljudi diljem svijeta. Kako je izgledao vaš put do upisa, s kojim ste se izazovima susreli i što biste danas savjetovali mladima iz Hrvatske koji razmišljaju o studiranju na prestižnim američkim sveučilištima?

Proces prijava bio je stvarno intenzivan. Uz IB program, koji je sam po sebi zahtjevan, paralelno sam istraživala fakultete, radila na esejima, pripremala prijave, koordinirala pisma preporuke i sve ostale dijelove procesa. Puno toga učila sam usput jer u mom razredu i školi nije bilo nikoga tko je prolazio kroz isti proces. Velik dio informacija zato sam morala sama istražiti i povezati, što je bilo izazovno, ali me istovremeno naučilo da budem snalažljiva i proaktivna.

Ono što mi je zanimljivo jest da mi taj proces, unatoč stresu i količini posla, nikada nije bio samo obveza. Stvarno me zanimalo istraživati fakultete, razumjeti sustav i otkrivati mogućnosti koje postoje. Već sam tada pomislila kako bih jednog dana voljela pomoći drugim učenicima da prođu kroz taj proces s više informacija i podrške nego što sam ih ja imala.

Moj savjet mladima bio bi da počnu istraživati na vrijeme i da ne odustanu od neke mogućnosti samo zato što im se na prvu čini nedostižnom. Često ni sami ne znamo koje nam se sve opcije nude dok ne krenemo istraživati. Studiranje u Americi često se čini nedostižnim, posebno ako dolaziš iz manjeg grada u Hrvatskoj i nemaš nikoga u svojoj okolini tko je to već prošao. Ali to što ne poznaješ nekog tko je to napravio ne znači da ne možeš biti prva osoba koja će to učiniti.

Naravno, proces zahtijeva puno rada, planiranja i informiranja. Važno je istražiti različite fakultete, uvjete upisa i mogućnosti financijske pomoći jer ne postoji jedno rješenje koje odgovara svima. Ali voljela bih da više mladih zna da ne moraju unaprijed isključiti tu mogućnost samo zato što misle da je preskupa ili da nisu dovoljno dobri.

Nakon vlastitog iskustva na UCLA-u i dvije godine rada kao Academic Peer Counselor još sam više shvatila koliko informacija postoji, ali i koliko ih je teško pronaći ako ne znaš odakle početi. Upravo zato danas želim drugima približiti taj proces. Ne mislim da je svaki put jednostavan ili da je svaki fakultet dostupan svakome, ali mislim da uz prave informacije i dobru pripremu možemo prepoznati mogućnosti koje možda inače nikada ne bismo ni razmotrili.

Los Angeles često zamišljamo kroz prizmu filmova, glamura i velikih mogućnosti. Kako je izgledala vaša stvarnost tijekom studija i kasnijeg rada u području PR-a i brend partnerstava? Što vas je život u Americi naučio o samostalnosti, uspjehu i osobnom razvoju?

Iskreno, i uvijek to kažem, neki dijelovi Los Angelesa zaista jesu kao u filmu. UCLA se nalazi blizu Bel Aira, Beverly Hillsa i Brentwooda pa sam se često nalazila u okruženjima koja su bila potpuno drugačija od onoga u kojem sam odrasla. Susretala sam iste slavne osobe, upoznavala ljude čiju sam glazbu slušala i doživjela stvarno puno trenutaka koji su mi se prije činili nestvarnima.

Kasnije mi je bilo posebno zanimljivo vidjeti i poslovnu stranu tog svijeta kroz rad u PR-u i brend partnerstvima, pogotovo u području influencera i društvenih mreža. Los Angeles je grad u kojem je ta industrija jako razvijena, dinamična i financijski velika, pa mi je bilo zanimljivo izbliza vidjeti kako sve to funkcionira iza kulisa.

Ali moj svakodnevni život nije se sastojao samo od Hollywooda. Studirala sam psihologiju i komunikologiju, radila kao Academic Peer Counselor, bila uključena u nekoliko studentskih klubova, imala iskustvo rada u Bloom Nutritionu i istovremeno gradila svoj društveni život. Bilo je puno toga i definitivno je zahtijevalo dobru organizaciju. S druge strane, upravo mi je taj tempo odgovarao jer sam uvijek voljela biti aktivna i istraživati različite interese.

Najveća promjena ipak je bila samostalnost. Kada sam se preselila u Ameriku, nisam poznavala doslovno nikoga. Sve sam morala graditi od nule – prijateljstva, poznanstva, profesionalne kontakte, ali i onu svakodnevnu sigurnost da se mogu snaći sama. To te stvarno promijeni. Mislim da sam kroz to razdoblje naučila koliko je važno znati biti sam sa sobom. Kada si daleko od doma, imaš puno vremena za vlastite misli i počneš bolje upoznavati svoje vrline, mane, strahove i želje. Naučila sam koliko zapravo volim svoje društvo, a to mi je jedan od najvećih poklona koje mi je to iskustvo donijelo.

Život u Los Angelesu naučio me i koliko je važna inicijativa. U tako velikom gradu, punom ljudi i mogućnosti, moraš se znati zauzeti za sebe, napraviti prvi korak i sam stvarati prilike. Ne možeš uvijek čekati da ti se nešto ponudi – ponekad jednostavno moraš sam pokrenuti stvari.

Nakon Los Angelesa uslijedio je London i novi profesionalni početak. Što vas je potaknulo na preseljenje i odluku da pokrenete vlastiti posao, Via Ad Astra by LT? Koji su bili najveći izazovi ulaska u poduzetništvo u tako mladoj dobi?

London mi je bio zanimljiv iz nekoliko razloga. Jedan je bila mogućnost dolaska kroz High Potential Individual, odnosno HPI vizni program, za koji je moj studij na UCLA-u ispunjavao uvjete. Osim toga, moja sestra živi i studira u Londonu, a i sama obožavam taj grad, tako da se sve nekako prirodno poklopilo.

Ideja za Via Ad Astru zapravo je postojala puno prije nego što sam je formalno pokrenula. Još dok sam se sama prijavljivala na američke fakultete, znala sam da bih jednog dana voljela pomagati drugima u tom procesu. Toliko me zanimalo istraživanje fakulteta, razumijevanje sustava i pronalaženje mogućnosti da sam već tada vidjela koliko bi značilo kada bi netko imao podršku osobe koja je kroz sve to sama prošla.

Kroz studij na UCLA-u i dvije godine rada kao Academic Peer Counselor bolje sam upoznala američki obrazovni sustav i raznolikost mogućnosti koje nudi. Istovremeno sam vidjela koliko se lako izgubiti u svim tim informacijama, pogotovo kada ne znaš odakle krenuti. To me potaknulo da se i sama počnem baviti savjetovanjem i pomognem mladima da lakše pronađu put koji im odgovara.

Poduzetništvo mi je na neki način bilo prirodno jer su oba moja roditelja poduzetnici, pa sam odrastala uz takav način razmišljanja. Volim biti aktivna, volim imati ideje i pokušati ih pretvoriti u nešto stvarno. Ako mi je do nečega jako stalo, teško mi je samo sjediti i čekati da se nešto dogodi. Naravno, pokrenuti vlastiti posao u mladim godinama znači da puno toga učiš usput. Nemaš uvijek sve odgovore, moraš donositi odluke, preuzeti odgovornost i prihvatiti da neće sve odmah izgledati onako kako si zamislio. Ali mislim da ne moraš čekati da se osjećaš potpuno spremno da bi počeo. Ponekad je dovoljno imati jasnu ideju, vjerovati u ono što radiš i biti spreman učiti usput.

Meni je najvažnije to što iza ovog posla postoji nešto u što stvarno vjerujem. Želim da mladi imaju pristup informacijama i podršci koje im mogu otvoriti nove mogućnosti. Kada znaš da nešto što radiš može imati stvaran utjecaj na nečiji život, to ti daje dodatnu motivaciju da nastaviš graditi i onda kada nije sve jednostavno.

Danas pomažete mladima ostvariti snove o obrazovanju u SAD-u. Koje su najveće zablude hrvatskih učenika i njihovih roditelja o američkim sveučilištima? Koliko su takve prilike doista dostupne mladima koji ne dolaze iz financijski privilegiranih obitelji?

Mislim da je najveća zabluda da je studiranje u Americi rezervirano samo za one koji dolaze iz jako privilegiranih obitelji ili za učenike koji su na neki način savršeni. Istina je da studiranje može biti skupo i da proces prijave zahtijeva puno rada, ali postoje različiti fakulteti, stipendije i mogućnosti financijske pomoći za koje mnogi kod nas uopće ne znaju da postoje. Mislim da dosta mladih odustane od same ideje prije nego što uopće istraži što je za njih moguće.

Druga je zabluda da moraš biti genijalac ili imati savršen životopis da bi imao šanse na dobrom američkom sveučilištu. Naravno, neka su sveučilišta iznimno selektivna, ali američki sustav obuhvaća jako velik broj fakulteta i ne postoji samo jedan profil uspješnog kandidata. Važno je razumjeti gdje se prijavljuješ, što pojedini fakultet traži i kako na najbolji način predstaviti vlastito iskustvo, interese i potencijal.

Što se financija tiče, važno mi je biti realna. Ne želim govoriti da je studiranje u Americi lako dostupno svima jer to jednostavno nije istina. Troškovi mogu biti jako visoki, a financijska pomoć ovisi o fakultetu i osobnoj situaciji. Međutim, to ne znači da treba automatski odustati ako obitelj ne može pokriti punu cijenu studija. I sama sam od nekih fakulteta dobila stipendije koje su pokrivale cjelokupne troškove studiranja (full-ride scholarships), tako da znam da takve mogućnosti postoje. Naravno, sve ovisi o fakultetu i profilu studenta, ali zato mislim da je važno istražiti različite opcije i krenuti na vrijeme.

Mislim da je najveći problem to što mnogi mladi nikada ne dođu ni do faze istraživanja jer pretpostave da to nije za njih. Voljela bih da se o ovim mogućnostima više govori i da mladi imaju pristup informacijama koje im mogu pomoći da donesu vlastitu odluku.

U svojim dvadesetima već ste živjeli na tri različite adrese, gradili karijeru i pokrenuli vlastiti biznis. Kako danas definirate uspjeh? Što biste poručili mladim ženama koje imaju velike ambicije, ali ih strah od neuspjeha ili napuštanja poznatog okruženja sprječava da naprave prvi korak?

Danas uspjeh puno više povezujem s osjećajem zadovoljstva sobom i životom koji gradim nego s nekim vanjskim mjerilima. Mislim da često upadnemo u zamku uspoređivanja s drugima i počnemo razmišljati o tome gdje bismo trebali biti, što bismo već trebali imati ili jesmo li dovoljno daleko stigli, a zapravo svatko ima svoj put i svoj tempo. Meni uspjeh znači slušati svoju intuiciju, biti iskrena prema sebi i pokušati ostvariti ono što zaista želim, čak i ako se to s vremenom promijeni. Mislim da je važno ne izgubiti kontakt sa sobom u pokušaju da ispunimo tuđa očekivanja. I dalje imam trenutke kada se moram podsjetiti na to, pa ne govorim iz pozicije nekoga tko je sve shvatio, nego nekoga tko i dalje uči.

Mladim ženama poručila bih da ne čekaju da strah potpuno nestane prije nego što naprave nešto što žele. Mislim da često previše čekamo da budemo spremne, sigurne i da imamo sve odgovore. Ali neke stvari jednostavno ne možeš znati unaprijed. Ponekad moraš napraviti prvi korak, pa tek onda shvatiti što ti odgovara i kamo te to vodi. Za mene je odlazak u Ameriku bio upravo takvo iskustvo.

Kada sam bila mlađa, znala sam nasumično gledati oglase za stanove u Los Angelesu, bez ikakve stvarne predodžbe da ću jednog dana zaista živjeti tamo. Danas mi je nevjerojatno kada se sjetim tih trenutaka. Ne zato što mislim da se sve događa samo od sebe, nego zato što ponekad ideja koja ti se čini potpuno nestvarnom s vremenom postane dio tvoje svakodnevice.

Vjerujem i da ponekad treba otići kako bi bolje upoznao sebe. Ne mora to nužno biti druga država ili drugi kontinent. Nekad je dovoljno izaći iz okruženja u kojem si navikao funkcionirati i dopustiti si novo iskustvo. Meni je život daleko od doma pokazao koliko toga mogu sama, ali i koliko su mi važni ljudi, odnosi i osjećaj povezanosti.

Posebno mislim da kao žene ne bismo trebale osjećati da svoje ambicije moramo ostvarivati na jedan određeni način. Ne moramo sve željeti isto, ne moramo imati isti tempo i ne moramo dokazivati svoju vrijednost kroz stalnu produktivnost. Važno mi je da svaka od nas pronađe što za nju znači ispunjen život i da si da dopuštenje to istražiti.

I za kraj, mislim da je važno ostati znatiželjan, zahvalan i otvoren prema ljudima. Ponekad osobu kojoj se diviš ili joj čak zavidiš promatraš kao nekoga tko je potpuno drugačiji od tebe, a zapravo je i ona samo čovjek koji je negdje morao početi. Tuđe uspjehe volim promatrati kao podsjetnik na ono što je moguće, a ne kao razlog za uspoređivanje. Ne moraš imati cijeli život isplaniran da bi krenuo prema nečemu što te zove. I nikad nije kasno promijeniti smjer.

Svijet je stvarno velik i ima toliko različitih načina da izgradiš život koji ti odgovara. Mislim da je najvažnije ostati povezan sa sobom, imati hrabrosti pokušati i, gdje god da završiš, nastojati ostaviti svijet barem malo boljim nego što si ga zatekao.

Foto:Privatna arhiva