Razgovarala: Ivana Fakin

U novom Ženial intervjuu donosimo vam razgovor s Anom Smokrović, doktoricom znanosti, filozofkinjom i vrtlaricom, a odnedavno i autoricom jedne knjige.

Ana, od Filozofskog fakulteta u Rijeci, Central European University-a u Budimpešti do šegrtskog staža biodinamike u Bribiru i vlastitog vrta… Čini se kako ste svoju karijeru uspješno poveli u željenom, ali i nešto drugačijem smjeru od onog kojim ste krenuli na početku. Ispričajte nam malo o tom putu i kako ste se od početnih interesa vezanih za kulturu okrenuli problematici suvremene proizvodnje i konzumacije hrane?

Problematika suvremene proizvodnje i konzumacije hrane dio je naše kulture i to onog segmenta koji mene možda i ponajviše zanima – kulture svakodnevice. Osim što je nezaobilazan dio svakodnevice, hrana je i ozbiljno političko pitanje o kojem se ne govori dovoljno niti na adekvatan način.

Obrazovno polje iz kojeg dolazim su kulturalni studiji i filozofija, posebice epistemologija i politička filozofija. Studirajući vani nekoliko godina sam se počela zanimati za pitanja hrane jer kako to već ide, čim sam promijenila okolinu, promijenile su se moje navike vezane uz hranu. Zaintrigirala me problematika suvremene industrijske proizvodnje hrane koju sam odlučila sagledala iz filozofskog gledišta. Zamalo sam otišla na doktorat u Kanadu, no ipak sam odlučila vratiti se u Rijeku na doktorski studij gdje sam imala odlične mentore i počela sam se baviti temom filozofijom hrane.

No, kako je riječ o hrani i njenom uzgoju, sama teorija mi nije bila dovoljna već sam paralelno našla vrhunsku mentoricu, majstoricu organskog načina uzgoja hrane koja me uzela za svog šegrta. Tako da sam na doktorskom studiju paralelno izučavala teoriju i praksu. 2022. sam doktorirala na temu filozofije hrane, a na tom sam putu stvorila „Anino povrće“ unutar kojeg se bavim uzgojem i prodajom organski uzgojenog povrća, držim predavanja i edukacije tu temu te kritički pišem o hrani i problemima u procesu uzgoja, distribucije i konzumacije hrane. Ove godine sam u izdanju izdavačke kuće „Planetopija“ objavila knjigu naslova „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru“.

2022. godine ste doktorirali na temu filozofije hrane. Vjerujem kako bi rijetki spojili ova dva pojma. Možete li nam ukratko opisati o čemu je riječ?

U svom radu spajam teoriju i praksu, zemlju i hranu s filozofijom. Svojom doktorskom disertacijom sam otvorila novo polje unutar filozofije u kojem sam spojila epistemologiju ili spoznajnu teoriju – granu filozofije koja se bavi ljudskom spoznajom, s problematikom hrane.

Utemeljila sam ono što sam nazvala „Ekološka epistemologija“ – koncept u kojem sam analizirala kako društvo utječe na formiranje vjerovanja o hrani na kolektivnoj i individualnoj razini te sam istražila koji se sve problemi u tom procesu javljaju.

To je jedan novi pristup hrani koji je oblikovan teorijskim, ali i praktičnim znanjem o uzgoju hrane. Iz te doktorske disertacije izrasla je spomenuta knjiga koja je nedavno izašla.

Iza vašeg brenda Anino povrće stoji prodaja hrane koju ste pažljivo uzgojili po biodinamičkim, odnosno potpuno organskim principima. I dok se biodinamika još uvijek nedovoljno spominje kod nas, pojam organsko s godinama je postao svojevrstan buzzword kad je u pitanju hrana. Recite nam kakvu hranu možemo zaista nazivati organski uzgojenom? I jesu li BIO i organsko jedno te isto?

„Organsko“ jest vrlo popularan pojam u zadnje vrijeme i tu valja razlikovati s jedne strane organski uzgoj hrane u kojem se ne koriste umjetna mineralna gnojiva, agrokemikalije u vidu pesticida niti sjeme manipuliranih gena. To je način uzgoja hrane koji surađuje s prirodom i temelji se na postulatima očuvanja tla, prirodnog svijeta i čovjekovog zdravlja. Za razliku od konvencionalnog, industrijskog uzgoja hrane koji je danas dominantan, no koji se pokazao kao potpuno neodrživ i devastirajući po prirodu i ljudsko zdravlje, organski način uzgoja hrane je održiva alternativa koja se može prakticirati na parcelama svih veličina.

Što se tiče zakonskog okvira i terminologije, „organsko“ je međunarodni pojam koji se često koristi, sinonim je s pojmom „biološki“ koji se češće koristi u zemljama njemačkog govornog područja, a oboje su sinonimi s „ekološkim“ načinom proizvodnje koji je službeni pojam u Hrvatskoj i zemljama EU.

Poznata zelena markica na proizvodu je certifikat koji svjedoči o tome da je zaista riječ o hrani koja je uzgojena po ekološkim standardima. No, s druge strane, kako u knjizi pišem, pojam „organsko“ je također dio ideologije „zdrave hrane“ koji je dio konzumerističke mašinerije koji industriji donosi golem novac jer je „organsko“ trenutno veliki trend.

No, pitanja uzgoja i konzumacije hrane ne bi trebali biti u domeni trendova budući da je hrana ozbiljno pitanje koje je u direktnoj vezi s našim bićem i zdravljem te zdravljem planete.

Smatrate li da bismo u Hrvatskoj trebali uvesti više edukacija o proizvodnji i konzumaciji hrane?

Apsolutno. Imamo sve preduvjete za uzgoj kvalitetne hrane za vlastite potrebe. Dok svaka ozbiljna zemlja ide prema nacionalnim strategijama održive i ekološke proizvodnje, mi smo realno, na mrtvoj točki po tom pitanju.

Živimo u srcu Mediterana s obiljem vode, sunca i zemlje obrasle u korov i Hrvatska bi trebala biti u potpunosti prehrambeno neovisna.

Koliko smo daleko od toga se najbolje pokazalo za vrijeme epidemije korone kad se spominjala mogućnost zatvaranja granica. Domaća proizvodnja hrane je kompletno uništena i ovisimo o uvozu hrane često upitne kvalitete. Ne samo u Hrvatskoj već na globalnoj razini „domaća“, odnosno lokalna proizvodnja hrane kapitulirala je pred poljoprivredno-prehrambenim korporacijama koje na globalnoj razini proizvode i prodaju hranu vođene isključivo profitom, dakle interesom, ne kvalitetom.

Također, potrebna je sustavna edukacija o konzumaciji hrane budući da je Hrvatska na europskom vrhu kad govorimo o pretilosti. Smatram da nam je potreban potpuno novi narativ o proizvodnji i konzumaciji hrane.

Što mislite o hrvatskom sustavu regulacije i kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda?

Kad govorimo o sustavu regulacije i kontrole kvalitete hrane, problem moramo sagledati iz šireg aspekta. U mom radu mene zanima meta-razina, odnosno sam proces oblikovanja znanja pa posljedično normativnog okvira kad govorimo o hrani. Uzmimo za primjer pesticide.

Danas tako postoji golem korpus ozbiljnih neovisnih, znanstvenih, recenziranih istraživanja koja povezuju pesticide koji se koriste u proizvodnji hrane s mnogim vrstama raka i oboljenja kod ljudi te nepovratno uništavaju prirodni svijet, no o tome se ne govori dovoljno.

Uzet ću za primjer glifosat. Naime,  prošle godine su mnogi građani, udruge i inicijative znanstvenika na razini Europske unije inzistirali na zabrani glifosata koji je glavna aktivna tvar u herbicidu Roundup – najčešće korištenom herbicidu na svijetu kojeg proizvodi Bayer-Monsanto. No, unatoč jasnim znanstvenim dokazima i građanskim protestima, Europska je komisija pod pritiscima agrokemijske industrije 2023. službeno produžila njegovu upotrebu na još deset godina iako je dokazano da uzrokuje maligna oboljenja i uništava prirodan svijet.

Želim reći da su interes i profit preslatka napast koja oblikuje sam proces nastanka znanja o hrani pa tako i normativnog i regulacijskog okvira.

Na kraju krajeva, potiho i sasvim neuočljivo svako toliko izađe članak u novinama o katastrofalnoj kvaliteti hrane koja se uvozi i prodaje u Hrvatskoj, ali kako neuočljivo takvi članci dođu u novine, jednako tako potiho i prođu ispod radara. To su važne stvari o kojima se nažalost uopće ne govori.

Stara izreka kaže: „Ono si što jedeš!“. Je li doista tako?

Apsolutno. Hrana koju unosimo u sebe je gradivna jedinica naših bića. Ono što jedemo je jedan od najvažnijih činova koje činimo kroz dan. Svaki dan.

Postoji i jedan Fukuokin citat koji sugerira kako ultimativna svrha poljoprivrede nije kultivacija tla već kultivacija uma. Kako na Vas djeluje rad i boravak u Vašem vrtu?

Fukuoka je jedan vrlo mudar čovjek i sjećam se kad sam otkrila ljepotu njegovih knjiga i njegove filozofije. I slažem se s njime jer koliko čovjek oblikuje zemlju, zemlja utoliko i oblikuje čovjeka i njegov unutarnji svijet.

Zemlja uzemljuje i vraća u jedan prirodan ritam iz kojeg smo civilizacijski potpuno ispali. Živimo u hektičnom i histeričnom vremenu i sve više ljudi govori o izgaranju. „Burn out“ kao fenomen svjedoči o tome kako je doslovno nemoguće držati današnji tempo života.

Zemlja, biljke i taj čitav prirodan život i svijet funkcionira unutar jednog organskog, prirodnog ritma dana, noći i godišnjeg doba. To je jedan ritam koji je prije svega terapeutski, opušta, smiruje, usporava čovjeka. I zato se svatko odlično osjeća nakon dana rada na zemlji jer čovjek je na zemlji zapravo doma.

Što sve uzgajate i možete li nam malo pojasniti principe biodinamike?

Moj vrt je bio-intenzivni vrt koji je u pogonu čitavu godinu i imam dva plastenika koji mi omogućuju skoro pa cjelogodišnji uzgoj hrane s malom zimskom pauzom. Hranu uzgajam sezonski, a takav uzgoj hrane slijedi i sezonska prehrana iz koje smo civilizacijski ispali jer je sve na policama supermarketa dostupno čitavu godinu.

Podržavam lokalnu proizvodnju kvalitetne hrane, s minimalnim CO2 otiskom. U svom dolcu uzgoj ovisi o dobu godine – sad je primjerice, vrijeme salata, rige, mladog luka, blitve, breskve.

Biodinamika je jedan divan smjer unutar šireg okvira organske proizvodnje hrane pa tako za svoje presadnice koristim najkvalitetnije organsko sjeme i oslanjam se na biljne pripravke.

Moje povrće se hrani isključivo prvoklasnim kompostom koji sama slažem, tlo hranim i zelenom gnojidbom, koristim sijeno i lokalnu ovčju vunu. Jako puno teškog fizičkog rada i ljubavi je utkano u taj vrt koji za uzvrat daje fantastično povrće koje prodajem na riječkoj placi mojim vjernim kupcima koji su prepoznali kvalitetu mog povrća i podržavaju me.

Svojim radom, između ostalog zalažete se i za stvaranje zelenije zajednice te surađujete s raznim ustanovama, udrugama, institutima, školama… O kakvim je suradnjama riječ?

Često držim teorijska predavanja, a držim i praktične radionice na kojima učim ljude kako vlastitim rukama uzgojiti hranu po organskim principima. Godinama sam održavala radionice u mom vrtu, a ovo ljeto sam primjerice imala suradnju s našom Gradskom knjižnicom unutar koje sam imala ciklus radionica u kojima smo se bavili mogućnostima urbanog vrta jer se hrana može uzgajati i u gradskim i prigradskim sredinama, a ne samo na selu kako je uvriježeno mišljenje.

Zaista sam kroz sve ove godine imala nebrojene suradnje s knjižnicama, udrugama, institutima, fakultetima, vrtićima, muzejima i različitim ustanovama u kulturi. Sad na jesen ponovno pokrećem ciklus radionica u mom vrtu.

Novootvorena Kuća Halubajskega zvončara u Viškovu nedavno je pokrenula odličan projekt Zelena kuća, čijim ste dijelom. Čini se kako je projekt pun pogodak za Viškovo gdje još uvijek nema masovne gradnje, već domove većinom čine kuće s vrtovima. Što sve obuhvaća projekt i kakav je odaziv?

Ta suradnja mi je jedna od najdražih. Kuća Halubajskega zvončara na Viškovu je prije svega prelijepo koncipiran muzej i tamo radi ozbiljna i ambiciozna ekipa koja zaista radi u smjeru stvaranja konkretnih promjena na razini svoje lokalne zajednice.

Same radionice su pratile sezonske radove u vrtu, a odaziv je bio van svih mojih očekivanja. Radionice sam koncipirala spojivši vrijedno tradicijsko znanje o uzgoju hrane s novim spoznajama i pristupima koji nam pomažu uzgojiti hranu u ovako zahtjevnom klimatskom kontekstu unutar kojeg živimo.

Zalažem se za regeneraciju zaraslih gredica i vrtova te za dizanje bio-intenzivnih vrtova koji pokazuju kako se kvalitetnim pristupom i na manjim površinama može uzgajati velika količina kvalitetne hrane, za sebe i za lokalnu zajednicu.

Uz edukacije o hrani, rado držite i predavanja vezano uz razvoj karijere nakon fakulteta i pokretanja vlastitog posla. Što najviše preporučujete mladima?

Mladi žive u jako izazovnom vremenu i zaista im nije lako. Uronjeni su od rođenja u ekrane i društvene mreže koje plasiraju potpuno nerealne ideje o poslu, uspjehu, sreći i životu.

Često sam u kontaktu s mladima i zapravo se često oduševim koliko su pametni, zreli, marljivi i odgovorni. Ako se moram odlučiti za jednu poruku, rekla bih da društvene mreže nisu stvaran život i da sebe i svoje živote ne uspoređuju s tim nerealnim reprezentacijama koje stvaraju goleme pritiske.

Ove godine izdali ste knjigu „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru“. Ispričajte nam za kraj malo o knjizi i kako ste se odlučili na pisanje knjige?

Knjiga je izrasla iz moje doktorske disertacije, no napisala sam ju tako da je razumljiva, zanimljiva i bliska ljudima bez nužnog filozofskog predznanja jer je to tema koja se tiče svih nas, a ne samo male i zatvorene akademske zajednice.

U knjizi polazim od činjenice da je hrana goruće pitanje današnjice i suvremen, industrijski način uzgoja hrane je neodrživ i devastirajući po ljudsko zdravlje, planet i budućnost, no alternativa postoji.

Živimo u vremenu kompletnog otuđenja od procesa proizvodnje hrane koja nas dočekuje zapakirana u plastični omot na polici supermarketa. Kako sam već rekla, domaća proizvodnja hrane je nažalost kapitulirala pred globalnim lancima hrane koji su dugi i u njima se često otvaraju prostori za različite muljaže. Posljedično, ljudi su izgubili povjerenje i više ni sami ne znaju što im se prodaje i što jedu, od kud ta hrana dolazi i kakve je kvalitete.

U knjizi sam istražila kako stvaramo prehrambene navike, koju ulogu u tome imaju trendovi, mediji i društvene mreže. Analiziram mitove koje industrija hrane danas nameće pa tako pišem o problematičnom konceptu „domaće“ pod koji se danas zaista prodaje sve i svašta.

Pišem o teroru industrije hrane koja konstantno stvara nove trendove i „in“ namirnice pa tako govorimo o „superhrani“ koja uopće nema jasan normativan okvir, konstantno se neke namirnice i režimi prehrane dižu u nebesa, drugi se demoniziraju.

Pišem o snažnoj ideologiji „zdrave hrane“ koja ima snažan konzumeristički aspekt i bavim se time kako kultura nameće „idealno“ tijelo i time utječe na naš odabir hrane. Pišem o mom čarobnom dolcu, o placi koja je jedno ludo mjesto, pišem o slasnim pomidorima s okusom djetinjstva, pišem o potrebi da se opet povežemo na ljudskoj razini.

Promjene se neće dogoditi preko noći, no naše djelovanje, odluke i akcije kad se zbroje mogu promijeniti svijet na bolje, što nije mala stvar.

 

foto: Ana Smokrović – privatna arhiva, fotografija naslovnice: Sanjin Kaštelan