Poslovni udjeli u društvu s ograničenom odgovornošću kao bračna stečevina
Piše: Anja Juršetić,
Odvjetnica u Odvjetničkom društvu JURŠETIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu
U hrvatskom zakonodavstvu, povijesno gledano, institut bračne stečevine uveden je Obiteljskim zakonom iz 1998. godine, zamjenjujući prethodni Osnovni zakon o braku iz 1978. te Zakon o braku i porodičnim odnosima iz 1979. koji su poznavali (sada napušteni) koncept zajedničke imovine. Međutim, za razliku od bračne stečevine, zajednička imovina dijelila se prema doprinosu svakog od bračnih partnera u njezinom stvaranju (vodilo se računa ne samo o zaradi svakog bračnog druga, već i pomoći jednog bračnog druga drugome, vođenju domaćih poslova te brizi o održavanju i povećanju te tzv. zajedničke imovine).
Prije svega, za razumijevanje koncepta bračne stečevine bitno je prethodno razjasniti pravni standard bračne zajednice koji nije nužno istovjetan braku, naime, sklapanjem braka ne mora nužno istovremeno nastati i bračna zajednica, a sve kako je preduvjet za postojanje bračne zajednice upravo volja bračnih partnera. Stoga, čak i ako bračni partneri ne žive zajedno (primjerice, žive odvojeno jer jedan od bračnih drugova živi i radi izvan granica Hrvatske, a drugi živi i radi u Hrvatskoj), ali izraze želju da žele živjeti kao bračni partneri (održavaju emocionalnu, financijsku i dr. zajednicu), smatra se da ipak postoji bračna zajednica.
Obiteljski zakon, kao ključni propis koji regulira imovinsko-pravne aspekte bračne i izvanbračne zajednice u Hrvatskoj, definira bračnu stečevinu kao imovinu koju su bračni drugovi stekli tijekom trajanja bračne zajednice ili koja iz nje potječe.
Oni su (su)vlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima – ili, laički rečeno, 50% – 50%, osim ako se drukčije ne dogovore (primjerice pisanim ugovorom kojim odstupaju od zakonske odredbe koja predviđa podjelu bračne stečevine na jednake dijelove).
Jednako tako, izvanbračna zajednica (životna zajednica neudane žene i neoženjenoga muškarca) koja ispunjava Obiteljskim zakonom propisane pretpostavke stvara osobne i imovinske učinke kao i bračna zajednica, pod uvjetom traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.
Važno je razlikovati bračnu stečevinu od instituta vlastite imovine.
Prema Obiteljskom zakonu, vlastita imovina bračnog druga je ona koju on ima u trenutku sklapanja braka (npr. vlasnik/ca je neke nekretnine koja je kupljena prije zasnivanja bračne zajednice), kao i ona imovina koju je isti stekao tijekom trajanja bračne zajednice, ali na drugačijem pravnom temelju (npr. nasljeđivanje nekretnine ili darovanje automobila od strane roditelja, ostvarivanje naknade zbog invaliditeta, autorska djela te sve stvari i prava koja pripadnu bračnom drugu nakon razvrgnuća bračne stečevine).
Kako su fokus ovog članka upravo poslovni udjeli kao predmet bračne stečevine, to navodimo i kako su bračni drugovi često (su)osnivači trgovačkih društava (pritom, orijentirat ćemo se isključivo na društva s ograničenom odgovornošću (dalje: d.o.o.) kao najčešći oblik trgovačkih društava u Hrvatskoj).
Kao (su)osnivači d.o.o.-a, bračni drugovi su nositelji određenog broja poslovnih udjela u d.o.o.-u na koje je podijeljen temeljni kapital društva, a svaki od tih poslovnih udjela pravno predstavlja samostalnu cjelinu koja sadržava u sebi određena prava i obveze koje pripadaju njegovom imatelju.
Trgovačko društvo stječe pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar, pa tako u tom trenutku nastaju i poslovni udjeli. O trenutku nastanka društva i samim time poslovnih udjela ovisit će činjenica radi li se o poslovnim udjelima koji su vlastita imovina bračnog druga ili pak bračna stečevina.
Naravno, odlučni je trenutak je li trgovačko društvo osnovano (upisano u sudski registar) prije ili poslije nastanka bračne zajednice.
U skladu s time, ukoliko je društvo osnovano prije nastanka bračne zajednice, poslovni udjeli će biti vlastita imovina bračnog druga, a ukoliko je osnovano nakon nastanka bračne zajednice, predstavljat će bračnu stečevinu (iako najčešće nominalno glase samo na ime jednog bračnog druga).
Ipak, kako gotovo svako pravilo ima svoje izuzetke, tako i u pogledu ovog pravila moramo biti pažljivi – naime, sentenca Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 3968/2022-2 od 07.02.2023. navodi kako „poslovni udjeli kupljeni tijekom braka vlastitim sredstvima od prodaje vlastitog stana ne čine bračnu stečevinu već predstavljaju vlastitu imovinu.“
Nadalje, bitno je i za spomenuti kako brisanjem d.o.o.-a iz sudskog registra ono prestaje postojati i samim time prestaje postojati i poslovni udio zajedno s članstvom u tom d.o.o.-u.
U odnosu na bračnu stečevinu na poslovnom udjelu u d.o.o.-u koje je brisano iz sudskog registra nakon što je nad tim društvom pravomoćno okončan stečajni postupak ili je primjerice d.o.o. prestao postojati jer je društvo pripojeno drugom d.o.o.-u preuzimatelju, nema poslovnih udjela u tom brisanom društvu koji bi predstavljali bračnu stečevinu pa, kako nije moguće utvrditi poslovne udjele u d.o.o.-u koji više (pravno) ne postoji, tako u pogledu takvog d.o.o.-a nije moguće niti izdati ispravu podobnu za upis bračnog druga kao stjecatelja na takvom nepostojećem poslovnom udjelu.
Trgovačko društvo svojim poslovanjem može stvarati dobit ako pozitivno posluje. Dobit tekuće godine društvo iskazuje u svojim financijskim izvještajima (bilanci i računu dobiti i gubitka) te se dobit prvenstveno mora upotrijebiti za pokriće (eventualnih) gubitka iz ranijih godina, ako su takvi gubici iz ranijih godina izraženi u bilanci društva.
Preostali iznos dobiti može se isplatiti članovima kao udjeli u dobiti – tako će i bračnom drugu koji je nositelj određenog broja poslovnih udjela u nekom trgovačkom društvu biti isplaćena dobit.
Prenosimo i dio obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH (broj Rev 1315/2019-3 od 30.11.2021.): „imajući na umu navedena utvrđenja, kao i okolnost da je prvi poslovni udjel stečen za vrijeme trajanja braka, treći, peti i sedmi iz sredstava ostvarenih iz prihoda od kapitala stečenog za trajanja braka, odnosno prihoda od poslovnog udjela broj 1 koji čini bračnu stečevinu, sud je zaključio da sva četiri udjela čine bračnu stečevinu u omjeru ½ svakog bračnog druga. Zato i prihod od poslovnih udjela koji je tuženik ostvario za 2010., 2011. i 2012. predstavlja prihod od poslovnih udjela na kojima su tužiteljica i tuženik suovlaštenici.“
Ono što je, s druge strane, važno za spomenuti je da sama činjenica povećanja tržišne vrijednosti poslovnog udjela kroz godine pozitivnog rasta društva (u odnosu na njegovu nominalnu vrijednost) nema nikakav utjecaj na drugog bračnog druga, točnije imovinu, pa tako i zajedničku imovinu bračnih drugova, može predstavljati samo poslovni udjel, kao samostalna pravna kategorija, a eventualne razlike između nominalne vrijednosti poslovnog udjela i njegove tržišne vrijednosti ne predstavljaju posebnu pravnu kategoriju koja bi mogla biti predmet utvrđenja u braku stečene imovine (Vrhovni sud RH, broj Rev 1176/10-2 od 11.12.2012.).
Izvor fotografije: Canva, AI image creator (2023)
Rijetka je situacija da će bračni drugovi pitanje bračne stečevine riješiti za vrijeme trajanja bračne zajednice i među sobom imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu podijeliti na jednake dijelove (ili razdijeliti sukladno drugačijem dogovoru).
Najčešće to čine nakon što se pravomoćno razvedu i to u posebnoj parnici koja se vodi pred stvarno nadležnim trgovačkim sudom – u tom će slučaju predmet takve parnice biti utvrđenje i razvrgnuće bračne stečevine, a presuda trgovačkog suda će u odnosu na poslovne udjele kao predmet bračne stečevine glasiti, primjerice:
„Utvrđuje se da poslovni udjel u trgovačkom društvu X.Y. d.o.o za inženjering, u kojem je kao imatelj 50% poslovnih udjela upisan tuženik J. P., predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog J. P., svakoga u 1/2 dijela, te se nalaže tuženiku da sa tužiteljicom zaključi ugovor o prijenosu poslovnih udjela, podoban za upis njenog suvlasničkog dijela u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu u roku od 15 dana, u protivnom takav ugovor zamijenit će ova presuda.“
Onaj bračni drug koji pokreće prethodno opisanu parnicu radi utvrđenja i razvrgnuća bračne stečevine (a nije upisan kao član društva), može po podnošenju tužbe, sigurnosti radi, podnijeti prijedlog radi zabilježbe spora u sudskom registru nadležnog suda i time učiniti trećim osobama vidljivim da se u pogledu određenog poslovnog udjela vodi parnični postupak.
Uz to, bračni drug može uz tužbu tražiti i određivanje privremene mjere zabrane otuđenja ili opterećenja poslovnog udjela (pod uvjetom da su za to ispunjene zakonske pretpostavke), a koja mjera može trajati do pravomoćnog okončanja predmetne parnice.
Za kraj, za analizu uzmimo primjer trgovačkog društva X.Y. d.o.o., a koje je osnovano 2015. od strane četiri poslovna partnera – suosnivača (svaki je nositelj 25% poslovnih udjela), a jedan od tih poslovnih partnera i ujedno nositelj 25% poslovnih udjela je osoba koja je 2021. prvi puta zaključila brak i istodobno zasnovala svoju prvu bračnu zajednicu.
Na gornjem je primjeru za zaključiti da je 25% poslovnih udjela preuzetih do trenutka zasnivanja bračne zajednice vlastita imovina bračnog druga kao jednog od osnivača trgovačkog društva X.Y. d.o.o., dok će eventualno novi poslovni udjeli koje bi bračni drug kupio od svojih poslovnih partnera i to za vrijeme postojanja bračne zajednice, predstavljali bračnu stečevinu.
Međutim, ako bi bračni drug (u parnici koja bi se vodila za utvrđivanje bračne stečevine) dokazao da su poslovni udjeli kupljeni novcem koji je isti ostvario npr. prodajom nekretnine koju je naslijedio od strane svojih roditelja, a koja opet predstavlja vlastitu imovinu, tada bi i takvi novo kupljeni poslovni udjeli predstavljali njegovu vlastitu imovinu.
Nadalje, dobit koju je bračni drug ostvarivao temeljem činjenice da je nositelj 25% poslovnih udjela u društvu X.Y. d.o.o. do trenutka osnivanja bračne zajednice predstavlja njegovu vlastitu imovinu, dok sva dobit koja nastane nakon što je osnovao bračnu zajednicu predstavlja bračnu stečevinu te ukoliko ne postoji drugačiji dogovor stranaka oko podjele bračne stečevine, drugi bračni drug bi imao pravo na polovicu iznosa ostvarene dobiti.
Slike: Pexels.com
Poslovni udjeli u društvu s ograničenom odgovornošću kao bračna stečevina
Piše: Anja Juršetić,
Odvjetnica u Odvjetničkom društvu JURŠETIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu
U hrvatskom zakonodavstvu, povijesno gledano, institut bračne stečevine uveden je Obiteljskim zakonom iz 1998. godine, zamjenjujući prethodni Osnovni zakon o braku iz 1978. te Zakon o braku i porodičnim odnosima iz 1979. koji su poznavali (sada napušteni) koncept zajedničke imovine. Međutim, za razliku od bračne stečevine, zajednička imovina dijelila se prema doprinosu svakog od bračnih partnera u njezinom stvaranju (vodilo se računa ne samo o zaradi svakog bračnog druga, već i pomoći jednog bračnog druga drugome, vođenju domaćih poslova te brizi o održavanju i povećanju te tzv. zajedničke imovine).
Prije svega, za razumijevanje koncepta bračne stečevine bitno je prethodno razjasniti pravni standard bračne zajednice koji nije nužno istovjetan braku, naime, sklapanjem braka ne mora nužno istovremeno nastati i bračna zajednica, a sve kako je preduvjet za postojanje bračne zajednice upravo volja bračnih partnera. Stoga, čak i ako bračni partneri ne žive zajedno (primjerice, žive odvojeno jer jedan od bračnih drugova živi i radi izvan granica Hrvatske, a drugi živi i radi u Hrvatskoj), ali izraze želju da žele živjeti kao bračni partneri (održavaju emocionalnu, financijsku i dr. zajednicu), smatra se da ipak postoji bračna zajednica.
Obiteljski zakon, kao ključni propis koji regulira imovinsko-pravne aspekte bračne i izvanbračne zajednice u Hrvatskoj, definira bračnu stečevinu kao imovinu koju su bračni drugovi stekli tijekom trajanja bračne zajednice ili koja iz nje potječe.
Oni su (su)vlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima – ili, laički rečeno, 50% – 50%, osim ako se drukčije ne dogovore (primjerice pisanim ugovorom kojim odstupaju od zakonske odredbe koja predviđa podjelu bračne stečevine na jednake dijelove).
Jednako tako, izvanbračna zajednica (životna zajednica neudane žene i neoženjenoga muškarca) koja ispunjava Obiteljskim zakonom propisane pretpostavke stvara osobne i imovinske učinke kao i bračna zajednica, pod uvjetom traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.
Važno je razlikovati bračnu stečevinu od instituta vlastite imovine.
Prema Obiteljskom zakonu, vlastita imovina bračnog druga je ona koju on ima u trenutku sklapanja braka (npr. vlasnik/ca je neke nekretnine koja je kupljena prije zasnivanja bračne zajednice), kao i ona imovina koju je isti stekao tijekom trajanja bračne zajednice, ali na drugačijem pravnom temelju (npr. nasljeđivanje nekretnine ili darovanje automobila od strane roditelja, ostvarivanje naknade zbog invaliditeta, autorska djela te sve stvari i prava koja pripadnu bračnom drugu nakon razvrgnuća bračne stečevine).
Kako su fokus ovog članka upravo poslovni udjeli kao predmet bračne stečevine, to navodimo i kako su bračni drugovi često (su)osnivači trgovačkih društava (pritom, orijentirat ćemo se isključivo na društva s ograničenom odgovornošću (dalje: d.o.o.) kao najčešći oblik trgovačkih društava u Hrvatskoj).
Kao (su)osnivači d.o.o.-a, bračni drugovi su nositelji određenog broja poslovnih udjela u d.o.o.-u na koje je podijeljen temeljni kapital društva, a svaki od tih poslovnih udjela pravno predstavlja samostalnu cjelinu koja sadržava u sebi određena prava i obveze koje pripadaju njegovom imatelju.
Trgovačko društvo stječe pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar, pa tako u tom trenutku nastaju i poslovni udjeli. O trenutku nastanka društva i samim time poslovnih udjela ovisit će činjenica radi li se o poslovnim udjelima koji su vlastita imovina bračnog druga ili pak bračna stečevina.
Naravno, odlučni je trenutak je li trgovačko društvo osnovano (upisano u sudski registar) prije ili poslije nastanka bračne zajednice.
U skladu s time, ukoliko je društvo osnovano prije nastanka bračne zajednice, poslovni udjeli će biti vlastita imovina bračnog druga, a ukoliko je osnovano nakon nastanka bračne zajednice, predstavljat će bračnu stečevinu (iako najčešće nominalno glase samo na ime jednog bračnog druga).
Ipak, kako gotovo svako pravilo ima svoje izuzetke, tako i u pogledu ovog pravila moramo biti pažljivi – naime, sentenca Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 3968/2022-2 od 07.02.2023. navodi kako „poslovni udjeli kupljeni tijekom braka vlastitim sredstvima od prodaje vlastitog stana ne čine bračnu stečevinu već predstavljaju vlastitu imovinu.“
Nadalje, bitno je i za spomenuti kako brisanjem d.o.o.-a iz sudskog registra ono prestaje postojati i samim time prestaje postojati i poslovni udio zajedno s članstvom u tom d.o.o.-u.
U odnosu na bračnu stečevinu na poslovnom udjelu u d.o.o.-u koje je brisano iz sudskog registra nakon što je nad tim društvom pravomoćno okončan stečajni postupak ili je primjerice d.o.o. prestao postojati jer je društvo pripojeno drugom d.o.o.-u preuzimatelju, nema poslovnih udjela u tom brisanom društvu koji bi predstavljali bračnu stečevinu pa, kako nije moguće utvrditi poslovne udjele u d.o.o.-u koji više (pravno) ne postoji, tako u pogledu takvog d.o.o.-a nije moguće niti izdati ispravu podobnu za upis bračnog druga kao stjecatelja na takvom nepostojećem poslovnom udjelu.
Trgovačko društvo svojim poslovanjem može stvarati dobit ako pozitivno posluje. Dobit tekuće godine društvo iskazuje u svojim financijskim izvještajima (bilanci i računu dobiti i gubitka) te se dobit prvenstveno mora upotrijebiti za pokriće (eventualnih) gubitka iz ranijih godina, ako su takvi gubici iz ranijih godina izraženi u bilanci društva.
Preostali iznos dobiti može se isplatiti članovima kao udjeli u dobiti – tako će i bračnom drugu koji je nositelj određenog broja poslovnih udjela u nekom trgovačkom društvu biti isplaćena dobit.
Prenosimo i dio obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH (broj Rev 1315/2019-3 od 30.11.2021.): „imajući na umu navedena utvrđenja, kao i okolnost da je prvi poslovni udjel stečen za vrijeme trajanja braka, treći, peti i sedmi iz sredstava ostvarenih iz prihoda od kapitala stečenog za trajanja braka, odnosno prihoda od poslovnog udjela broj 1 koji čini bračnu stečevinu, sud je zaključio da sva četiri udjela čine bračnu stečevinu u omjeru ½ svakog bračnog druga. Zato i prihod od poslovnih udjela koji je tuženik ostvario za 2010., 2011. i 2012. predstavlja prihod od poslovnih udjela na kojima su tužiteljica i tuženik suovlaštenici.“
Ono što je, s druge strane, važno za spomenuti je da sama činjenica povećanja tržišne vrijednosti poslovnog udjela kroz godine pozitivnog rasta društva (u odnosu na njegovu nominalnu vrijednost) nema nikakav utjecaj na drugog bračnog druga, točnije imovinu, pa tako i zajedničku imovinu bračnih drugova, može predstavljati samo poslovni udjel, kao samostalna pravna kategorija, a eventualne razlike između nominalne vrijednosti poslovnog udjela i njegove tržišne vrijednosti ne predstavljaju posebnu pravnu kategoriju koja bi mogla biti predmet utvrđenja u braku stečene imovine (Vrhovni sud RH, broj Rev 1176/10-2 od 11.12.2012.).
Izvor fotografije: Canva, AI image creator (2023)
Rijetka je situacija da će bračni drugovi pitanje bračne stečevine riješiti za vrijeme trajanja bračne zajednice i među sobom imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu podijeliti na jednake dijelove (ili razdijeliti sukladno drugačijem dogovoru).
Najčešće to čine nakon što se pravomoćno razvedu i to u posebnoj parnici koja se vodi pred stvarno nadležnim trgovačkim sudom – u tom će slučaju predmet takve parnice biti utvrđenje i razvrgnuće bračne stečevine, a presuda trgovačkog suda će u odnosu na poslovne udjele kao predmet bračne stečevine glasiti, primjerice:
„Utvrđuje se da poslovni udjel u trgovačkom društvu X.Y. d.o.o za inženjering, u kojem je kao imatelj 50% poslovnih udjela upisan tuženik J. P., predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog J. P., svakoga u 1/2 dijela, te se nalaže tuženiku da sa tužiteljicom zaključi ugovor o prijenosu poslovnih udjela, podoban za upis njenog suvlasničkog dijela u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu u roku od 15 dana, u protivnom takav ugovor zamijenit će ova presuda.“
Onaj bračni drug koji pokreće prethodno opisanu parnicu radi utvrđenja i razvrgnuća bračne stečevine (a nije upisan kao član društva), može po podnošenju tužbe, sigurnosti radi, podnijeti prijedlog radi zabilježbe spora u sudskom registru nadležnog suda i time učiniti trećim osobama vidljivim da se u pogledu određenog poslovnog udjela vodi parnični postupak.
Uz to, bračni drug može uz tužbu tražiti i određivanje privremene mjere zabrane otuđenja ili opterećenja poslovnog udjela (pod uvjetom da su za to ispunjene zakonske pretpostavke), a koja mjera može trajati do pravomoćnog okončanja predmetne parnice.
Za kraj, za analizu uzmimo primjer trgovačkog društva X.Y. d.o.o., a koje je osnovano 2015. od strane četiri poslovna partnera – suosnivača (svaki je nositelj 25% poslovnih udjela), a jedan od tih poslovnih partnera i ujedno nositelj 25% poslovnih udjela je osoba koja je 2021. prvi puta zaključila brak i istodobno zasnovala svoju prvu bračnu zajednicu.
Na gornjem je primjeru za zaključiti da je 25% poslovnih udjela preuzetih do trenutka zasnivanja bračne zajednice vlastita imovina bračnog druga kao jednog od osnivača trgovačkog društva X.Y. d.o.o., dok će eventualno novi poslovni udjeli koje bi bračni drug kupio od svojih poslovnih partnera i to za vrijeme postojanja bračne zajednice, predstavljali bračnu stečevinu.
Međutim, ako bi bračni drug (u parnici koja bi se vodila za utvrđivanje bračne stečevine) dokazao da su poslovni udjeli kupljeni novcem koji je isti ostvario npr. prodajom nekretnine koju je naslijedio od strane svojih roditelja, a koja opet predstavlja vlastitu imovinu, tada bi i takvi novo kupljeni poslovni udjeli predstavljali njegovu vlastitu imovinu.
Nadalje, dobit koju je bračni drug ostvarivao temeljem činjenice da je nositelj 25% poslovnih udjela u društvu X.Y. d.o.o. do trenutka osnivanja bračne zajednice predstavlja njegovu vlastitu imovinu, dok sva dobit koja nastane nakon što je osnovao bračnu zajednicu predstavlja bračnu stečevinu te ukoliko ne postoji drugačiji dogovor stranaka oko podjele bračne stečevine, drugi bračni drug bi imao pravo na polovicu iznosa ostvarene dobiti.
Slike: Pexels.com