Razgovarala: Marta Radić

Razgovarala sam sa Željkom Frančeski, klesaricom i poduzetnicom s otoka, čiji je rad snažno vezan uz kamen, tradiciju i prostor iz kojeg dolazi. Njezina priča nije nastala iz velike poslovne strategije, nego iz iskrene potrebe da nauči zanat i radi rukama. Kamen je za nju materijal koji traži poštovanje, strpljenje i preciznost, ali i medij kroz koji se može ispričati priča o mjestu, identitetu i trajanju.

U razgovoru nam je ispričala kako je započeo njezin profesionalni put, kako je nastajao Kameni otok, što znači biti žena u zanatu koji se još uvijek percipira kao muški te zašto danas ljudi sve više traže iskustvo, a ne samo gotov proizvod. Govorili smo i o prednostima i izazovima poduzetništva na otoku te o posebnim trenucima kada posjetitelji prvi put uzmu dlijeto u ruke i shvate da stvaraju nešto vlastito – i trajno.

 

Željka, kako je počela vaša priča s kamenom?

Moja priča s kamenom počela je u srednjoj klesarskoj školi. Nije to bila velika strategija ni životni plan, nego iskrena želja da naučim zanat. Kamen mi je bio blizak jer sam odrasla na otoku gdje je on dio identiteta. U školi sam prvi put stvarno osjetila što znači oblikovati materijal koji traje stoljećima.

Nakon završetka škole prošlo je nekoliko godina prije nego što sam se zaposlila u struci. Htjela sam vidjeti kako to izgleda u stvarnom radu, ne samo u učionici. Razmišljala sam jednostavno – barem da probam, pa ću znati je li to za mene. Kad sam počela raditi kod privatnika, shvatila sam da je to to. Nije bilo glamura, bilo je puno rada, prašine i odgovornosti, ali i osjećaja da stvaraš nešto konkretno i trajno. Tu je zapravo počela moja ozbiljna priča s kamenom.

Kad ste 2010. pokrenuli Kameni otok, jeste li imali poslovni plan ili ste učili usput?

Kad sam pokrenula Kameni otok, nisam imala klasični poslovni plan. Dobila sam štand na Hvaru za prodaju suvenira i to je bio početak. Plan je bio jednostavan, izrađivati kamene suvenire koje ću ljeti prodavati na štandu. Nije bilo analiza tržišta ni velikih strategija.

Od Zavoda za zapošljavanje tražila sam potporu za samozapošljavanje. Tada je ta potpora bila znatno manja nego danas i puno ju je teže bilo dobiti. Proces je bio zahtjevan, ali ja sam je dobila i to mi je dalo sigurnost da krenem ozbiljno.

Prva sezona mi je bila prava škola. Svaki dan sam gledala što ljudi uzimaju u ruke, što komentiraju i što kupuju. Nakon sezone sam realno sagledala što ide, a što ne. Tek tada sam počela raditi plansku proizvodnju i širiti ponudu. Postupno sam krenula i s uporabnim predmetima, ne samo sa suvenirima.

Učila sam kroz praksu. Tako je sve raslo, korak po korak.

 

Kako je biti žena u zanatu koji se tradicionalno smatra muškim?

Iskreno, na početku osjetiš da te ljudi promatraju malo drugačije. Kamen se i dalje doživljava kao težak, „muški“ posao. Fizički jest zahtjevan, ali ovaj zanat nije samo snaga, nego preciznost, strpljenje i osjećaj za materijal.

Bilo je situacija kad su ljudi sumnjali mogu li to iznijeti ili su prvo tražili “majstora”, a onda shvatili da sam ja ta. Meni to nikad nije bila prepreka, više motivacija. Znala sam što radim i to mi je bilo dovoljno.

S vremenom rezultati počnu govoriti umjesto tebe. Kad netko vidi kvalitetu rada, više nije važno jesi li žena ili muškarac. Važno je da znaš posao. Danas to doživljavam kao prednost, jer možda upravo ta drugačija perspektiva i pristup detalju daju posebnu vrijednost onome što radim.

Koje su prednosti, a koje mane poduzetništva na otoku?

Poduzetništvo na otoku ima jednu veliku prednost, a to je autentičnost. Ovdje ne možeš glumiti priču, jer ljudi odmah osjete je li nešto stvarno ili ne. Otok ti daje identitet, tradiciju i jasnu povezanost s mjestom. Turisti ne dolaze samo kupiti proizvod, nego doživjeti atmosferu, prostor i ljude. To je ogromna snaga.

S druge strane, otok nosi i realne izazove. Sezona je jaka, ljeto je intenzivno, a zima tiho razdoblje u kojem moraš pametno planirati. Logistika je skuplja i sporija, sve je malo dalje i zahtijeva više organizacije. Tržište je ograničeno pa moraš razmišljati šire od same lokalne zajednice.

Ali upravo ti izazovi te nauče disciplini i dugoročnom razmišljanju. Na otoku nema brzih rješenja, sve se gradi polako. Ako opstaneš, znači da si izgradila nešto čvrsto.

 

Kako reagiraju strani gosti kad prvi put klešu kamen?

U početku su oprezni. Većina nikad prije nije držala dlijeto u ruci i vidiš da imaju malu tremu. Pitaju hoće li nešto “pokvariti”, hoće li uspjeti.

Ali čim naprave prvi udarac, nešto se promijeni. Čuje se zvuk kamena i nastane tišina. Fokusiraju se, uozbilje, a onda se pojavi osmijeh. Shvate da to nije samo demonstracija nego da stvarno stvaraju nešto svojim rukama.

Često kažu da nisu očekivali da je tako zahtjevno, ali i tako umirujuće u isto vrijeme. Posebno im je zanimljivo kad vide koliko je strpljenja potrebno za mali detalj. Na kraju su ponosni, bez obzira na to koliko je njihov rad savršen ili nesavršen. Taj trenutak kad uzmu svoj komad kamena i kažu “ovo sam ja napravio” meni je najdraži dio cijele radionice.

Zašto mislite da ljudi žele „iskustvo“, a ne samo suvenir?

Mislim da su se ljudi zasitili stvari. Suvenir je predmet koji kupiš, poneseš kući i s vremenom završi na polici. Iskustvo je nešto drugo. To je emocija, miris prostora, zvuk alata, osjećaj pod prstima. To ostaje.

Danas ljudi putuju drugačije nego prije. Ne žele samo fotografiju, žele priču koju mogu prepričati. Kad sami uzmu kamen u ruke i ulože trud, taj predmet više nije običan suvenir. On postaje uspomena na trenutak u kojem su nešto naučili i stvorili.

Primjećujem da ljudi traže povezanost. S mjestom koje su posjetili, s tradicijom, ali i sa sobom. Kad nešto napraviš vlastitim rukama, osjetiš drugačiju vrijednost. To je ono što se pamti puno duže od bilo koje kupljene stvari.

Foto.Privatna arhiva