Piše: Lucija Petrač

Kada započinjem fitness priču s novom klijenticom, osim pitanja o njenom zdravstvenom stanju, prehrani, navikama i tome koliko je predana, uvijek postavim pitanje “koji je tvoj cilj”? Odgovori su više ili manje slični, netko želi bolju guzu, ravniji trbuh, bolje držanje, lakšu starost, no jedna klijentica me odgovorom iznenadila kada je umjesto odgovora samo pitala “Lu, a koji je tvoj cilj?”.

Ovaj tekst želim posvetiti svima koji i dalje traže cilj ili trče za njime, umjesto da uživaju u procesu treninga. Iskreno se smatram osobom koja o tome može pričati.

Moja priča započela je neizmjernom ljubavi prema taekwondou, velikim snovima i planovima. Kada kažem da su snovi bili veliki, vjerujte – sanjalo se ni o čemu nego u najmanju ruku Olimpijskim igrama.

Bila sam izuzetno samouvjerena po tom pitanju, obožavala sam treninge, miris dvorane, žuljeve (jer su oni značili da sam dala sve od sebe) i vrijeme koje se izdvajalo na usavršavanje pokreta – no tada sam, kako mi ljudi to često radimo, sve to uzimala zdravo za gotovo.

Jednog dana, s mojih četrnaest godina, jedan je doktor te snove prerezao jednom rečenicom – “zabrana treniranja do daljnjeg”. Ozljeda koljena bila je jača od mojih snova i ambicija. Ono što tada nisam mogla shvatiti, a sada mi je jasno jest da sam trčala ka cilju umjesto da sam iskreno uživala u samom procesu.

Od toga je prošlo nekih 10 godina. Trenirala sam u teretani redovito, pogotovo nakon moždanog udara i teretana je doista postala moje malo utočište. I vidi čuda, rezultati su bili tu, cilj (čitaj: izgled iz snova) je bio nikada bliži. Kada nekog sretneš pohvali te kako bolje izgledaš, sama vidiš da guza u tim trapericama izgleda bolje i veće, pločice se naziru i sve je nekako bolje, a i samim time je ego boost apsolutno prisutan. Ali iako sam bila starija i nešto iskusnija, dopustila sam samoj sebi da si ponovno budem najveći neprijatelj.

Pareza facialisa napravila je to da me teretana nije vidjela 4 mjeseca – što zbog bolova u licu i glavi, što zbog toga što sam htjela izići samo pred najbliže prijatelje i naravno da je idealna figura počela propadati. Povratak u teretanu je trajao svega desetak dana prije nego me skupio auto i ponovno sam čula one riječi slavne riječi “zaboravite na treniranje dugo, dugo”.

Sjećam se kako su mi se suze nakupile u očima i knedla mi je zapela u grlu. Ne zbog toga što ne smijem u gym nego zbog činjenice da to znači još veće propadanje svega što sam do sada izgradila i bilo mi je jasno da s ozljedama koje imam više nikada neće biti isto i lagano kao prije. Plakala sam u sobi noćima i danima. Tražila sam objašnjenje zašto se to događa meni, kako ću sada zadovoljiti sebe i kako ću dostići ciljeve koje sam si zadala. Trebali su proći mjeseci da bih shvatila ono jedino bitno i da to prihvatim – nikada nećeš dostići svoj cilj i zato nemoj trenirati radi njega.

Poanta koju svi trebamo shvatiti jest da će nam se na fitness putovanju dogoditi život. To je neizbježno. Dogodit će se ozljeda, neuspjeh, depresija, bolest, debljanje, mršavljenje, nedostatak novaca (npr. Za teretanu ili trenera) i to je sasvim u redu!

Profesionalni sportaši treniraju cijeli život i u sekundi im se prekine karijera. Mi ljudi smo krhka bića od krvi i mesa, skloni slabostima i toga trebamo biti svjesni.

Zato, odgovor na pitanje koje mi je klijentica postavila je – više ne treniram zbog cilja kao takvog jer u situaciji kada nam nešto stane na put, dolazi do razočarenja.

Jedini cilj koji imam je uživati u svakom treningu i pokretu koji napravim, u svakom trenutku koji posvetim svom tijelu iz dana u dan i jednom, kada neki doktor ili neki drugi faktor odluči da trebam pauzu, znat ću da sam uživala i napravila nešto za sebe.

Foto:Lucija Petrač