Mrštite li se na krivom mjestu?
Tekst: dr.med., subspecc. Ana Dimova, Specijalist opće kirurgije i uži specijalist digestivne/abdominalne kirurgije
Bilo da ste na počecima svog radnog vijeka pripadali nekim prošlim razdobljima, bilo da ga sada možete rekonstruirati iz djetinjih uspomena, razmislite malo kako se radno, ali i socijalno okruženje mijenjalo posljednjih desetljeća po pitanju manifestacije stresa.
Najprije, bilo ga je manje, tempo je bio sporiji, a muti-taskingom se nazivalo sve što uključuje više od jednog „bojnog polja“ dnevno. Danas nam ih je teško i pobrojati, a žongliranje dvadesetak zadataka smatra se gotovo uobičajenom svakodnevicom. No, jedna je razlika, rekla bih, još važnija po naše zdravlje.
Sjetite se kraja osamdesetih godina prošlih stoljeća, ranije da i ne govorimo. Sastančilo se polako, u oblaku dima, uz kavu, s redovnim javnim iskazivanjem svojih osjećaja, ako je bilo potrebno i uz pokoju psovku. Kolege bi se i porječkali, i posvađali, ali javno. Danas? Nezamislivo je pokazati tu razinu „emotivne inkontinencije“. Apsolutno je nedopustivo „raspasti se“, izbaciti osjećaje u radnom okruženju, pogotovo one “neuglancane”. “Uglancanost” je, također apsolutni must have „tiranije“ društvenih mreža.
Što smo time dobili? S jedne strane, jasno da je površno gledano lagodnije raditi u manje agresivnom okruženju, no ta količina energije, reakcije i emocije, kad ostaje neizražena, ima svoje reperkusije. Jedna od njih, jasno korelirana s akumuliranim stresom, je akutna fisura anusa.
Iako je doista nemoguće nabrojati sve načine na koje stres utječe na naše zdravlje, u posljednje vrijeme bilježimo iznimnu učestalost analnih fisura, koje svojom iznimnom bolnošću remete kvalitetu života, ponekad ekstremno. Analna fisura doslovno je “ranica” na samom analnom otvoru koja se uobičajeno manifestira iznimnom bolnošću, osobito tijekom obavljanja velike nužde, a često i pojavom svježe, svijetle krvi na stolici ili toaletnom papiru.
O čemu se zapravo radi i zašto se to sve češće događa?
Anus, tj. zadnji dio našeg probavnog sustava, građen je od nekoliko slojeva tkiva, među kojima se nalaze i dva mišića. Vanjski sfinkter građen je od vrste mišićnih vlakana kojima možemo upravljati dijelom svjesno, odnosno vlastitom voljom. Unutrašnji sfinkter, tj. mišić također je pod kontrolom našeg živčanog sustava, no ne onog voljnog, već tzv. autonomnog, nevoljnog. Potonji je važan u regulaciji mnogih funkcija organizma o kojima uopće ne razmišljamo, a funkcioniraju “same od sebe” (kao što su disanje, kucanje srca, probava i mnoge druge). No, taj sustav direktno odgovara na stanje u kojemu se nalazimo, kao i na cirkulirajuće hormone stresa. Tako kod osoba čiji je karakter sklon perfekcionizmu, napetosti i “multitaskingu”, kao i kod onih koje životni ritam jednostavno dovede do toga, a u nedostatku kanaliziranja stresa na druge načine, unutrašnji sfinkter reagira povišenjem tonusa, tj. on biva tijekom većine dana u “stisnutijem” stanju nego što je to normalno. S obzirom na vrijeme u kojemu živimo, jasno je da se ovakvo stanje i njegove posljedice susreću sve češće.
Povišen tonus sfinktera anusa sam po sebi ne bi predstavljao toliki problem kad ne bi dovodio do ometanja prolaska krvi kroz kapilare koje spajaju krvne žile desne i lijeve strane tijela, u ovom slučaju anusa, a komuniciraju kroz kapilarnu mrežu sprijeda i straga u središnjoj liniji (ako zamislimo anus kao krug sata, na 12 i 6 sati). Na tim tipičnim mjestima tada dolazi do tzv. relativne ishemije, tj. nedovoljne prokrvljenosti pa sluznica “puca” pri svakodnevnim zahtjevima koji su stavljeni pred nju – defekaciji (obavljanju velike nužde).
Najprije nastaje akutna fisura, točno poput akutne ranice – porezotine, koja karakteristično može toliko boljeti da posve onemogućava detaljan pregled bolesnice/bolesnika. Ako ovakvo stanje potraje dulje vrijeme, uz stalno povišen tonus mišića, razvija se kronični oblik fisure kojeg karakterizira manja jačina bolnosti, ali i ireverzibilne promjene otpornije na liječenje.
Kako znati radi li se zaista o analnoj fisuri, te što napraviti kad se ona dijagnosticira?
Kod pacijenata s gore opisanim simptomima prije svega je nužno isključiti druge moguće uzroke bolnosti i krvarenja na anus. Uzimajući u obzir i druge anamnestičke podatke te evidentirani status na pregledu, eventualno će se indicirati daljnja dijagnostička obrada kako bi se sa sigurnošću isključili ti drugi mogući uzroci, posebice oni tumorski. Ovdje je važno napomenuti kako je moguće postojanje dvije proktološke tegobe istovremeno, a osobito su česte kombinacije hemoroidalne bolesti i akutne fisure.
Kad postane jasno da se radi o analnoj fisuri, pristupa se liječenju iste, a ono direktno ovisi o tome radi li se o akutnom ili kroničnom tipu fisure, te o tonusu sfinktera. Klasična konzervativna terapija rezervirana je za akutne fisure, a provodi se dijetetskim mjerama (povećanjem unosa visokokvalitetnih vlakana – optimalno čistog psilijuma), kao i lokalnom aplikacijom masti s medikamentima koji „opuštaju“ mišić – poput diltiazema ili nitroglicerina.
Kad su u pitanju kronične fisure, najčešće je izlječenje moguće jedino operacijskim zahvatom. Ranije često izvođene sfinkterotomije, tj. djelomično presijecanje mišića sve se više izbjegava radi moguće iznimno neugodne posljedice u smislu fekalne inkontinencije. Sukladno tome, sve se češće izvodi samo fisturektomija, tj. otklanjanje samo patološkog tkiva kronične fisure. Kod iznimno povišenog tonusa sfinktera moguće su i aplikacije botulinum toksina, a od iznimne je važnosti i pokušati umanjiti stres i zabrinutost bolesnika, jer je hipertonus direktan odgovor na isto.
Primjena regenerativna medicine u liječenju analnih fisura
Osobito je zanimljiva nova terapijska metoda – primjena plazme obogaćene trombocitima. Najprije, radi se o prvoj metodi validiranoj u terapiji oba tipa fisure (akutne i kronične). Dokazano je da umanjuje bolnost kod pacijenata, a i pospješuje cijeljenje, sve uz rizike komplikacija značajno manjih stopa nego u svim kirurškim popravcima. Radi se o minimalno invazivnoj tehnici pri kojoj se iz pacijentove venske krvi procesom centrifugiranja i obrade kroz specijaliziran sustav „izvlači“ dio plazme bogat trombocitima i faktorima koji pospješuju cijeljenje te djeluju analgetski i protuupalno.
Sjećate se “Vampire” face lift-a? Eh, pa sada ga trebamo tamo gdje smo se počeli mrštiti, od kada manje pokazujemo licem.
Doista, radi se o sličnom mehanizmu – analna fisura posljedica je aktivnosti mišića na kožu i sluznicu, nepoželjna je poput bora, a opet nemjerljivo bolnija od njih. Zato volim koristiti analogiju pitanjem: MRŠTITE LI SE NA KRIVOM MJESTU?
Iako je riječ o naizgled banalnoj „ranici“, razina boli i narušavanje kvalitete života koje pacijenti trpe su znatni. Stoga je važno na vrijeme prepoznati simptome i otkloniti sumnju na druge moguće uzroke simptomatologije, kao i krenuti s adekvatnim terapijskim pristupom, uzimajući u obzir specifičnu situaciju svakog pojedinog pacijenta.
Primjena plazme bogate trombocitima validirana je, te već dulje vrijeme široko primjenjivana u ortopedskoj kazuistici. No, svakim danom bilježi se sve više znanstvenih dokaza o njenim višestrukim dobrim učincima u drugim indikacijama. Njena neinvazivnost i dostupnost svakako dodatno veseli.
Foto: Canva
Mrštite li se na krivom mjestu?
Tekst: dr.med., subspecc. Ana Dimova, Specijalist opće kirurgije i uži specijalist digestivne/abdominalne kirurgije
Bilo da ste na počecima svog radnog vijeka pripadali nekim prošlim razdobljima, bilo da ga sada možete rekonstruirati iz djetinjih uspomena, razmislite malo kako se radno, ali i socijalno okruženje mijenjalo posljednjih desetljeća po pitanju manifestacije stresa.
Najprije, bilo ga je manje, tempo je bio sporiji, a muti-taskingom se nazivalo sve što uključuje više od jednog „bojnog polja“ dnevno. Danas nam ih je teško i pobrojati, a žongliranje dvadesetak zadataka smatra se gotovo uobičajenom svakodnevicom. No, jedna je razlika, rekla bih, još važnija po naše zdravlje.
Sjetite se kraja osamdesetih godina prošlih stoljeća, ranije da i ne govorimo. Sastančilo se polako, u oblaku dima, uz kavu, s redovnim javnim iskazivanjem svojih osjećaja, ako je bilo potrebno i uz pokoju psovku. Kolege bi se i porječkali, i posvađali, ali javno. Danas? Nezamislivo je pokazati tu razinu „emotivne inkontinencije“. Apsolutno je nedopustivo „raspasti se“, izbaciti osjećaje u radnom okruženju, pogotovo one “neuglancane”. “Uglancanost” je, također apsolutni must have „tiranije“ društvenih mreža.
Što smo time dobili? S jedne strane, jasno da je površno gledano lagodnije raditi u manje agresivnom okruženju, no ta količina energije, reakcije i emocije, kad ostaje neizražena, ima svoje reperkusije. Jedna od njih, jasno korelirana s akumuliranim stresom, je akutna fisura anusa.
Iako je doista nemoguće nabrojati sve načine na koje stres utječe na naše zdravlje, u posljednje vrijeme bilježimo iznimnu učestalost analnih fisura, koje svojom iznimnom bolnošću remete kvalitetu života, ponekad ekstremno. Analna fisura doslovno je “ranica” na samom analnom otvoru koja se uobičajeno manifestira iznimnom bolnošću, osobito tijekom obavljanja velike nužde, a često i pojavom svježe, svijetle krvi na stolici ili toaletnom papiru.
O čemu se zapravo radi i zašto se to sve češće događa?
Anus, tj. zadnji dio našeg probavnog sustava, građen je od nekoliko slojeva tkiva, među kojima se nalaze i dva mišića. Vanjski sfinkter građen je od vrste mišićnih vlakana kojima možemo upravljati dijelom svjesno, odnosno vlastitom voljom. Unutrašnji sfinkter, tj. mišić također je pod kontrolom našeg živčanog sustava, no ne onog voljnog, već tzv. autonomnog, nevoljnog. Potonji je važan u regulaciji mnogih funkcija organizma o kojima uopće ne razmišljamo, a funkcioniraju “same od sebe” (kao što su disanje, kucanje srca, probava i mnoge druge). No, taj sustav direktno odgovara na stanje u kojemu se nalazimo, kao i na cirkulirajuće hormone stresa. Tako kod osoba čiji je karakter sklon perfekcionizmu, napetosti i “multitaskingu”, kao i kod onih koje životni ritam jednostavno dovede do toga, a u nedostatku kanaliziranja stresa na druge načine, unutrašnji sfinkter reagira povišenjem tonusa, tj. on biva tijekom većine dana u “stisnutijem” stanju nego što je to normalno. S obzirom na vrijeme u kojemu živimo, jasno je da se ovakvo stanje i njegove posljedice susreću sve češće.
Povišen tonus sfinktera anusa sam po sebi ne bi predstavljao toliki problem kad ne bi dovodio do ometanja prolaska krvi kroz kapilare koje spajaju krvne žile desne i lijeve strane tijela, u ovom slučaju anusa, a komuniciraju kroz kapilarnu mrežu sprijeda i straga u središnjoj liniji (ako zamislimo anus kao krug sata, na 12 i 6 sati). Na tim tipičnim mjestima tada dolazi do tzv. relativne ishemije, tj. nedovoljne prokrvljenosti pa sluznica “puca” pri svakodnevnim zahtjevima koji su stavljeni pred nju – defekaciji (obavljanju velike nužde).
Najprije nastaje akutna fisura, točno poput akutne ranice – porezotine, koja karakteristično može toliko boljeti da posve onemogućava detaljan pregled bolesnice/bolesnika. Ako ovakvo stanje potraje dulje vrijeme, uz stalno povišen tonus mišića, razvija se kronični oblik fisure kojeg karakterizira manja jačina bolnosti, ali i ireverzibilne promjene otpornije na liječenje.
Kako znati radi li se zaista o analnoj fisuri, te što napraviti kad se ona dijagnosticira?
Kod pacijenata s gore opisanim simptomima prije svega je nužno isključiti druge moguće uzroke bolnosti i krvarenja na anus. Uzimajući u obzir i druge anamnestičke podatke te evidentirani status na pregledu, eventualno će se indicirati daljnja dijagnostička obrada kako bi se sa sigurnošću isključili ti drugi mogući uzroci, posebice oni tumorski. Ovdje je važno napomenuti kako je moguće postojanje dvije proktološke tegobe istovremeno, a osobito su česte kombinacije hemoroidalne bolesti i akutne fisure.
Kad postane jasno da se radi o analnoj fisuri, pristupa se liječenju iste, a ono direktno ovisi o tome radi li se o akutnom ili kroničnom tipu fisure, te o tonusu sfinktera. Klasična konzervativna terapija rezervirana je za akutne fisure, a provodi se dijetetskim mjerama (povećanjem unosa visokokvalitetnih vlakana – optimalno čistog psilijuma), kao i lokalnom aplikacijom masti s medikamentima koji „opuštaju“ mišić – poput diltiazema ili nitroglicerina.
Kad su u pitanju kronične fisure, najčešće je izlječenje moguće jedino operacijskim zahvatom. Ranije često izvođene sfinkterotomije, tj. djelomično presijecanje mišića sve se više izbjegava radi moguće iznimno neugodne posljedice u smislu fekalne inkontinencije. Sukladno tome, sve se češće izvodi samo fisturektomija, tj. otklanjanje samo patološkog tkiva kronične fisure. Kod iznimno povišenog tonusa sfinktera moguće su i aplikacije botulinum toksina, a od iznimne je važnosti i pokušati umanjiti stres i zabrinutost bolesnika, jer je hipertonus direktan odgovor na isto.
Primjena regenerativna medicine u liječenju analnih fisura
Osobito je zanimljiva nova terapijska metoda – primjena plazme obogaćene trombocitima. Najprije, radi se o prvoj metodi validiranoj u terapiji oba tipa fisure (akutne i kronične). Dokazano je da umanjuje bolnost kod pacijenata, a i pospješuje cijeljenje, sve uz rizike komplikacija značajno manjih stopa nego u svim kirurškim popravcima. Radi se o minimalno invazivnoj tehnici pri kojoj se iz pacijentove venske krvi procesom centrifugiranja i obrade kroz specijaliziran sustav „izvlači“ dio plazme bogat trombocitima i faktorima koji pospješuju cijeljenje te djeluju analgetski i protuupalno.
Sjećate se “Vampire” face lift-a? Eh, pa sada ga trebamo tamo gdje smo se počeli mrštiti, od kada manje pokazujemo licem.
Doista, radi se o sličnom mehanizmu – analna fisura posljedica je aktivnosti mišića na kožu i sluznicu, nepoželjna je poput bora, a opet nemjerljivo bolnija od njih. Zato volim koristiti analogiju pitanjem: MRŠTITE LI SE NA KRIVOM MJESTU?
Iako je riječ o naizgled banalnoj „ranici“, razina boli i narušavanje kvalitete života koje pacijenti trpe su znatni. Stoga je važno na vrijeme prepoznati simptome i otkloniti sumnju na druge moguće uzroke simptomatologije, kao i krenuti s adekvatnim terapijskim pristupom, uzimajući u obzir specifičnu situaciju svakog pojedinog pacijenta.
Primjena plazme bogate trombocitima validirana je, te već dulje vrijeme široko primjenjivana u ortopedskoj kazuistici. No, svakim danom bilježi se sve više znanstvenih dokaza o njenim višestrukim dobrim učincima u drugim indikacijama. Njena neinvazivnost i dostupnost svakako dodatno veseli.