Kako nastaje med ? Ljekovita hrana bogova
Piše: Mirjana Koprek, apiterapeut i aromaterapeut
Med se od davnina koristi u ljudskoj prehrani i oduvijek je bio vrlo cijenjen. Najstariji slikovni zapisi skupljanja meda potječu iz 7000. godine prije Krista, a spominje ga se i kao hranu bogova u antičkoj Grčkoj.
Koristi se i u narodnoj medicini, a najčešće mu se pripisuju ljekovita svojstva biljaka od kojih je nastao. Kroz povijest med je bio sveprisutan u ljudskoj prehrani, a pojavom umjetnih sladila i rafiniranih šećera njegova se upotreba smanjila.
Danas nam moderna istraživanja potvrđuju stara narodna vjerovanja pripisujući mu antibakterijska, antioksidacijska, antivirusna, antikancerogena i mnoga druga ljekovita svojstva. U svakodnevnoj prehrani koristi se kao sladilo i kao prirodni konzervans.
Pčele proizvode med prvenstveno da bi osigurale dovoljne količine hrane tijekom zimskog perioda kada biljke ne proizvode nektar i pelud. Med osim što se koristi za hranjenje legla (ličinki), neophodan je pčelama koje troše velike količine energije pri sakupljanju nektara i peludi (pčele sakupljačice) i pčelama kućanicama prilikom održavanja optimalne temperature u zajednici, a to se posebno odnosi na leglo. Osim toga, med je važan i za proizvodnju voska.
Pčele koje izlučuju vosak troše velike količine meda, odnosno što je bolja paša ili prihranjivanje, pčele će izlučivati vosak i graditi saće. S obzirom da tijekom sezone (proljeće i ljeto) pčele proizvedu veće količine meda nego što im je potrebno, taj višak čovjek uzima „krade“za svoje potrebe. Smatra se da je jednoj zajednici za normalno funkcioniranje potrebno tijekom jedne godine između 80 i 120 kg meda. Pčele za proizvodnju meda koriste dvije sirovine: nektar i mednu rosu ili medljiku.
Kada pčela sleti na bilo koju medonosnu biljku ili njen cvijet, pomoću rilca (jezik) usisava nektar i zatim ga deponira u medni mjehur. Nakon usisavanja nektara, odlazi do drugog cvijeta, odnosno cvjetova dok joj se ne napuni medni mjehur koji je zapremine 50 mm3. Količina nektara koju pčela odnese u košnicu jednaka je polovini njezine težine – 50 mg.
Za vrijeme povratka u košnicu, jednu malu količinu nektara pčela konzumira zbog potrošene energije prilikom leta, a ostala, znatno veća količina se u mednom mjehuru miješa sa enzimom invertaza koja u postupku hidrolize razlaže složeni šećer – disaharid saharozu na jednostavne šećere tj. monosaharide glukozu i fruktozu.
Kada pčela sabiračica nektar donese u košnicu, prenosi ga pčeli kućanici koja ga dalje nastavlja probavljati (razgrađivati) na način da kap nektara stavlja na rilo i potom ga „žvače“ i izlaže zraku. Tu jednu kap može „žvakati“ i do 20 minuta. U ovom procesu djeluju enzimi i smanjuje se količina vode u nektaru. Zatim, pčela tu kap odlaže u stanicu saća i nastavlja proces dok se stanica ne napuni do kraja. Ovako odložen nektar sadrži velike količine vode, pa stoga, daljnja aktivnost je vezana za smanjivanje količine vode u nektaru.
To rade tako, da mahanjem krila poput lepeze potiču kruženje zraka oko saća, na taj način dolazi do isušavanja vlage i postupak se ponavlja sve dok se količina vode ne smanji ispod 20 posto. Nakon toga, stanice u kojem se nalazi med, pčele začepe tankim slojem voska.
Pčele smanjivanjem vlage u nektaru sprječavaju fermentciju meda. Fermentacijom ili vrenjem dolazi do razgradnje jednostavnih šećera uz pomoć kvaščevih gljivica, pri čemu nastaje ugljični dioksid i alkohol. Alkohol se dalje uz pomoć bakterija razgrađuje na vodu i octenu kiselinu što uzrokuje kvarenje meda.
Takav med ima neugodan miris i okus. Stoga med za konzumaciju mora biti dobro ambalažiran i zatvoren, kako na sebe ne bi povukao suvišnu vlagu.
Pčele osim nektara, kao drugi izvor za proizvodnju meda koriste tkz. mednu rosu ili medljiku.
Medna rosa je slatka i ljepljiva tekućina koju proizvode lisne uši (Aphidina) i štitaste uši (Coccina), čiji je usni aparat prilagođen bodenju i sisanju. Svojom bodljom, koja je sastavni dio rila, sišu biljne sokove i u obliku kapljica ostavljaju najčešće na listovima i granama drveća. Te kapljice pčele sakupljaju i odnose u košnicu.
Med od medljike se naziva medljikovac i razlikuje se od meda dobivenog od nektara (cvjetni med). Za pčele tijekom zimskog perioda, med od medljike je znatno lošije kvalitete u odnosu na cvjetni med, jer sadrži tvari koje pčele ne mogu probaviti.
Med je savršeni prirodni proizvod i tisućljetni narodni lijek bez premca. Eliksir je zdravlja, koji se s ostalim pčelinjim proizvodima koristi kao hrana i nezamjenjiv lijek za niz bolesti. U narodu je posebno priznat učinak meda na zdravlje srca i krvnih žila, a pomaže i kod upale dišnog sustava uzrokovane bakterijama i virusima – bronhitis, bronhijalna astma, sinusitis itd.
Snaži imunitet, liječi umor, čisti organizam od štetnih tvari, pomaže u liječenju gastritisa, čira na želudcu, crijevnih infekcija, čisti jetru, normalizira peristaltiku crijeva.
Gotovo da nema boljke u čijem liječenju se nije koristio med. Naši su ga stari koristili i za zacjeljivanje vanjskih rana, opeklina i posjekotina. Njegova antiseptička svojstva sprečavaju razvoj određenih bakterija i infekciju rana.
Ono što je zajedničko svim vrstama meda je to što se naš organizam ne može steći otpornost na način da bi njihova dobrobit bila umanjena, kao što je slučaj sa proizvodima sintetskog podrijetla.
Med je visokoenergetska namirnica i vrlo je koristan za sportaše i djecu u razvoju. Zbog svojih ljekovitih svojstava odličan je izbor u borbi protiv gripe i prehlade, različitih upalnih procesa u organizmu, a može se koristiti i kao zamjena za bijeli šećer.
Stoga je za zdrav i snažan organizam važno uvrstiti med u svakodnevnu ishranu.
Foto: Mirjana Koprek
Kako nastaje med ? Ljekovita hrana bogova
Piše: Mirjana Koprek, apiterapeut i aromaterapeut
Med se od davnina koristi u ljudskoj prehrani i oduvijek je bio vrlo cijenjen. Najstariji slikovni zapisi skupljanja meda potječu iz 7000. godine prije Krista, a spominje ga se i kao hranu bogova u antičkoj Grčkoj.
Koristi se i u narodnoj medicini, a najčešće mu se pripisuju ljekovita svojstva biljaka od kojih je nastao. Kroz povijest med je bio sveprisutan u ljudskoj prehrani, a pojavom umjetnih sladila i rafiniranih šećera njegova se upotreba smanjila.
Danas nam moderna istraživanja potvrđuju stara narodna vjerovanja pripisujući mu antibakterijska, antioksidacijska, antivirusna, antikancerogena i mnoga druga ljekovita svojstva. U svakodnevnoj prehrani koristi se kao sladilo i kao prirodni konzervans.
Pčele proizvode med prvenstveno da bi osigurale dovoljne količine hrane tijekom zimskog perioda kada biljke ne proizvode nektar i pelud. Med osim što se koristi za hranjenje legla (ličinki), neophodan je pčelama koje troše velike količine energije pri sakupljanju nektara i peludi (pčele sakupljačice) i pčelama kućanicama prilikom održavanja optimalne temperature u zajednici, a to se posebno odnosi na leglo. Osim toga, med je važan i za proizvodnju voska.
Pčele koje izlučuju vosak troše velike količine meda, odnosno što je bolja paša ili prihranjivanje, pčele će izlučivati vosak i graditi saće. S obzirom da tijekom sezone (proljeće i ljeto) pčele proizvedu veće količine meda nego što im je potrebno, taj višak čovjek uzima „krade“za svoje potrebe. Smatra se da je jednoj zajednici za normalno funkcioniranje potrebno tijekom jedne godine između 80 i 120 kg meda. Pčele za proizvodnju meda koriste dvije sirovine: nektar i mednu rosu ili medljiku.
Kada pčela sleti na bilo koju medonosnu biljku ili njen cvijet, pomoću rilca (jezik) usisava nektar i zatim ga deponira u medni mjehur. Nakon usisavanja nektara, odlazi do drugog cvijeta, odnosno cvjetova dok joj se ne napuni medni mjehur koji je zapremine 50 mm3. Količina nektara koju pčela odnese u košnicu jednaka je polovini njezine težine – 50 mg.
Za vrijeme povratka u košnicu, jednu malu količinu nektara pčela konzumira zbog potrošene energije prilikom leta, a ostala, znatno veća količina se u mednom mjehuru miješa sa enzimom invertaza koja u postupku hidrolize razlaže složeni šećer – disaharid saharozu na jednostavne šećere tj. monosaharide glukozu i fruktozu.
Kada pčela sabiračica nektar donese u košnicu, prenosi ga pčeli kućanici koja ga dalje nastavlja probavljati (razgrađivati) na način da kap nektara stavlja na rilo i potom ga „žvače“ i izlaže zraku. Tu jednu kap može „žvakati“ i do 20 minuta. U ovom procesu djeluju enzimi i smanjuje se količina vode u nektaru. Zatim, pčela tu kap odlaže u stanicu saća i nastavlja proces dok se stanica ne napuni do kraja. Ovako odložen nektar sadrži velike količine vode, pa stoga, daljnja aktivnost je vezana za smanjivanje količine vode u nektaru.
To rade tako, da mahanjem krila poput lepeze potiču kruženje zraka oko saća, na taj način dolazi do isušavanja vlage i postupak se ponavlja sve dok se količina vode ne smanji ispod 20 posto. Nakon toga, stanice u kojem se nalazi med, pčele začepe tankim slojem voska.
Pčele smanjivanjem vlage u nektaru sprječavaju fermentciju meda. Fermentacijom ili vrenjem dolazi do razgradnje jednostavnih šećera uz pomoć kvaščevih gljivica, pri čemu nastaje ugljični dioksid i alkohol. Alkohol se dalje uz pomoć bakterija razgrađuje na vodu i octenu kiselinu što uzrokuje kvarenje meda.
Takav med ima neugodan miris i okus. Stoga med za konzumaciju mora biti dobro ambalažiran i zatvoren, kako na sebe ne bi povukao suvišnu vlagu.
Pčele osim nektara, kao drugi izvor za proizvodnju meda koriste tkz. mednu rosu ili medljiku.
Medna rosa je slatka i ljepljiva tekućina koju proizvode lisne uši (Aphidina) i štitaste uši (Coccina), čiji je usni aparat prilagođen bodenju i sisanju. Svojom bodljom, koja je sastavni dio rila, sišu biljne sokove i u obliku kapljica ostavljaju najčešće na listovima i granama drveća. Te kapljice pčele sakupljaju i odnose u košnicu.
Med od medljike se naziva medljikovac i razlikuje se od meda dobivenog od nektara (cvjetni med). Za pčele tijekom zimskog perioda, med od medljike je znatno lošije kvalitete u odnosu na cvjetni med, jer sadrži tvari koje pčele ne mogu probaviti.
Med je savršeni prirodni proizvod i tisućljetni narodni lijek bez premca. Eliksir je zdravlja, koji se s ostalim pčelinjim proizvodima koristi kao hrana i nezamjenjiv lijek za niz bolesti. U narodu je posebno priznat učinak meda na zdravlje srca i krvnih žila, a pomaže i kod upale dišnog sustava uzrokovane bakterijama i virusima – bronhitis, bronhijalna astma, sinusitis itd.
Snaži imunitet, liječi umor, čisti organizam od štetnih tvari, pomaže u liječenju gastritisa, čira na želudcu, crijevnih infekcija, čisti jetru, normalizira peristaltiku crijeva.
Gotovo da nema boljke u čijem liječenju se nije koristio med. Naši su ga stari koristili i za zacjeljivanje vanjskih rana, opeklina i posjekotina. Njegova antiseptička svojstva sprečavaju razvoj određenih bakterija i infekciju rana.
Ono što je zajedničko svim vrstama meda je to što se naš organizam ne može steći otpornost na način da bi njihova dobrobit bila umanjena, kao što je slučaj sa proizvodima sintetskog podrijetla.
Med je visokoenergetska namirnica i vrlo je koristan za sportaše i djecu u razvoju. Zbog svojih ljekovitih svojstava odličan je izbor u borbi protiv gripe i prehlade, različitih upalnih procesa u organizmu, a može se koristiti i kao zamjena za bijeli šećer.
Stoga je za zdrav i snažan organizam važno uvrstiti med u svakodnevnu ishranu.
Foto: Mirjana Koprek