Tekst: Antonija Bekić

Malala Yousafzai je rekla:

Podižem svoj glas, ne zato da bih vikala, nego da se one bez glasa može čuti. Ne možemo uspjeti kada je polovica nas sputana.

Malala je pakistanska učenica i aktivistica za prava djece, posebno djevojčica i njihovo pravo na obrazovanje, najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir. Malala je simbol borbe za jednakost, rodna prava i pravo na slobodu, izbor, obrazovanje, simbol borbe za život bez okova.

U Pakistanu, gdje su pretežno na sjeveru te zemlje, talibani uspjeli konsolidirati vlast i uvesti strahovladu jedna djevojčica je svojim dnevnikom svima pokazala užase talibanskih vlasti. Na nju je izvršen atentat nakon povratka iz škole, na svu sreću ona ga je preživjela. Malala je imala svega 11 godina kada su je pokušali zauvijek ušutkati.

Sav užas i teror koji je proživjela nisu je učinili bespomoćnom niti se povukla. Nastavila je svojom riječju, svojom pričom inspirati i osnaživati žene diljem svijeta. Jedna mala djevojčica iz zemlje koja je duboko podijeljena, siromašna, u kojoj 5 milijuna djece, od toga 3 milijuna djevojčica ne pohađa školu niti ima pravo na obrazovanje digla je glas.

Osjetila je odgovornost i obavezu da jasno ustane i podigne svoj glas i da nas sve pita zašto se sputavamo?

Malala je na tragu velikog filozofa i političkog teoretičara Jean – Jacquesa Roussea koji je jasno odredio pitanje čovjeka, pitanje slobode:

Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima.

Roussea ovdje provlači pitanje  prirodnog zakona u odnosu na društvene konvencije. I baš te društvene konvencije su nas sputale. Naravno da moramo i trebamo imati zakone, ali ti isti zakoni dopuštaju da se jedna djevojčica bori za milijune drugih djevojčica da im se dopusti pravo na obrazovanje, jer su im u ime zakona to pravo osporili.

Da talibani su vlast na sjeveru Pakistana, pa prema tome djeluju u ime zakona. Ovdje sad možemo potegnuti pitanje banalnosti zla u vidu pozivanja na zakon, jer svi smo mi u jednom trenutku odgovorni za one koje sputavamo.

Posebno mi žene, jer živimo daleko od Pakistana, pa smo pravo na obrazovanje uzele zdravo za gotovo, uklapamo se u neke norme i zakone, društvene prihvatljive modele ponašanja, i pri tome sputavamo jednu drugu.

Koliko ste puta bile sputane od muškarca, a koliko od žene?

Koliko ste puta prokomentirale neku koja je krenula u borbu za sve nas, koja je odbacila okove? Koliko ste puta rekli za nju, pa što ova sad glumi? Dok se jedno dijete bori da se žene obrazuju, mi u suvremenom i modernom svijetu podmećemo sebi ”nogu” gdje god stignemo.

Prihvatili smo da je sloboda samo ako se ostvarimo kao majke, uzorne kućanice, vrhunske kuharice, još vrhunskije žene mužu i tako dalje. Cijeli niz moranja. A ta najviše moranja izlaze iz naših ženskih usta upućena drugoj ženi.

Budimo iskrene prema sebi, i same sebi priznajte, koliko ste puta prijateljici koja ima drugačiji pogled na život, koja nije udana, ali podržava svaku tvoju slobodnu volju rekle: ”Dobro da su druga vremena, jer bi za to svoje filozofiranje dobila jednu odgojnu.”

Najviše otrovnih komentara na društvenim mrežama dolazi od strane žena i upućeni su ženama. Još uvijek svaku ženu koja odluči biti nesputana, živjeti svoj život, podići glas i reći da ne pristaje na određene stvari i da misli drugačije gledamo kao parazita. Osjećamo se neugodno, s njom se ne želimo družiti.

Ne želimo se družiti sa ženom koja kaže svoje mišljenje, koja se suprotstavlja društvenim konvencijama, koja se suprotstavlja nadređenima, mužu, društvu u cjelini jer nije u društvenim normama i konvencijama.

Do kada ćemo se sputavati?

Zato u 21. stoljeću zahvaljujući ženama rodni proračun se doživljava kao manifest nekog zla, pogledajte samo Internet pa će te pronaći objašnjenja koja nemaju veze s ničim, a kamoli sa zdravim razumom, zatim se rodni semafor stavlja u sferu teške blasfemije. A zapravo rodni proračun podrazumijeva priznavanje naknade onog nevidljivog posla kojeg žene obavljaju ili muškarci uz sav svoj drugi posao.

Rodni semafor će imati i muško i žensko u bojama kao do sada. Ništa revolucionarno, Pariz i veći europski gradovi to imaju odavno.

Dok god sebe same sputavamo i ne dignemo glas za one koje ne mogu i podržimo one koje dižu glas za sve nas, slavit ćemo ženske poduzetnice kao pokazatelj naprednog društva, a ne kao nešto što je skroz normalno. Jer eto društvo podržava žensko
poduzetništvo. I to bi bilo ok, da isto tako imamo muško poduzetništvo. Eto to vam je rodna jednakost.

Rodna jednakost znači postavljanje istih pitanja, koliko puta je u javnom prostoru neki muškarac upitan je li teško biti poduzetnik, s kojim se sve preprekama susretao, kako usklađuje svoj poslovni i privatni život te kako je okolina reagirala na njegovo pokretanje posla?

Najčešće ova pitanja postavljaju novinari, a nerijetko su žene baš te koje su postavile takvo pitanje drugoj ženi.

Imaš ideju i poslovni plan, kreni u realizaciju, nebitno na spol. Ne sputavajmo sami sebe niti se ograničavajmo. Svi imamo pravo na rad, pravo na ostvarenje, pravo na slobodu.

Svaka žena ima pravo biti majka, žena, kraljica, doktorica, političarka, aktivistica, poduzetnica, dok god je sve to njen izbor i njen glas koji se čuje. Ne gušimo jedna drugu i ne sputavajmo jedna drugu!

Foto:Pexels.com