Kako smo dopustile osudu i kritiku unutar vlastitih redova?
Tekst: Katarina Zorić
Dan žena i ove godine većina će ljudi obilježiti na društvenim mrežama. Poruke o ženskoj snazi, hrabrosti i inspiraciji preplavit će nam „news feedove“. I dobro je da se svi zajedno podsjetimo na važnu ulogu žena u zajednici, ali za mnoge je to tek deklarativno i s figom u džepu, a najtužnije je to što se među tim mnogima kriju i žene.
Neosporno je da su žene prošle dug i mukotrpan put u borbi za prava i jednakost, ali jedan izazov ostaje nepromjenjiv – osuda i kritika unutar vlastitih redova. Stara izreka koja kaže da je žena ženi vuk, često se, nažalost, pokazuje kao istinita. Žene mogu biti najstrože kritičarke jedna drugoj, a situacija postaje osobito gadna kada se zbog bilo kojih razloga u centru pažnje nađe uspješna žena. Samo površan pogled na komentare ispod objava na društvenim mrežama ili u trač rubrikama otkriva koliko brzo upadamo u zamku kritike i osude.
Zašto je to tako? Kako smo dopustile da se međusobno potkopavamo? Koji se to osjećaji kriju u našem unutarnjem svijetu? Smijemo li same sebi priznati da nas katkada nagrizaju osjećaji zavisti, nesigurnosti i vlastite nedostatnosti? Istina oslobađa pa možda ako same sebi priznamo neke neugodne stvari o nama samima, možemo krenuti ispočetka pokazujući više poštovanja i razumijevanja jedna prema drugoj.
Živimo u dinamičnom vremenu kompleksnih mreža društvenih očekivanja i pritisaka koje su plodno tlo za razvoj vlastitih nesigurnosti i strahova. Takvo unutarnje stanje mnogih žena potiče osuđujuće ponašanje koje je najčešće usmjereno prema drugim ženama. Boreći se sa svakodnevnim izazovima, zaboravile smo na moć koja leži u solidarnosti i podršci.
Kako da promijenimo tu priču? Za početak trebat će nam hrabrost da se suočimo s našim unutarnjim demonima, a potom ih zamijenimo suosjećanjem i ohrabrenjem. Vrlo je to jednostavno reći ili napisati, a puno teže provesti u djelo. No, nije nemoguće. Sjetimo se samo svih velikih žena i njihovih borbi zbog kojih danas uživamo mnoga prava koja ne tako davno nismo.
Postavimo izazov pred same sebe i umjesto da budemo sutkinje drugih žena, postanimo stupovi podrške. Umjesto natjecateljica, budimo saveznice. Svaka od nas nosi teret svoje životne priče, svojih borbi, svojih snova. Prisjetimo se toga kad idući put budemo željeli osuditi neku od žena. Empatija je ključ! Umjesto da budemo zid koji stoji na putu uspjeha drugim ženama, budimo most koji ih podiže i podržava. Kad podupiremo jedna drugu, podupiremo zapravo i same sebe, ali i cijelu zajednicu.
Kad bismo malo bolje razmislile, shvatile bismo da je sestrinstvo moć. Snaga se uvijek krije u zajedništvu i ne bi bilo loše kada bismo se na ovaj Dan žena podsjetile na to. Budimo mudre i snažne, točno onakve kakve smo i sazdane.
Foto: Canva
Kako smo dopustile osudu i kritiku unutar vlastitih redova?
Tekst: Katarina Zorić
Dan žena i ove godine većina će ljudi obilježiti na društvenim mrežama. Poruke o ženskoj snazi, hrabrosti i inspiraciji preplavit će nam „news feedove“. I dobro je da se svi zajedno podsjetimo na važnu ulogu žena u zajednici, ali za mnoge je to tek deklarativno i s figom u džepu, a najtužnije je to što se među tim mnogima kriju i žene.
Neosporno je da su žene prošle dug i mukotrpan put u borbi za prava i jednakost, ali jedan izazov ostaje nepromjenjiv – osuda i kritika unutar vlastitih redova. Stara izreka koja kaže da je žena ženi vuk, često se, nažalost, pokazuje kao istinita. Žene mogu biti najstrože kritičarke jedna drugoj, a situacija postaje osobito gadna kada se zbog bilo kojih razloga u centru pažnje nađe uspješna žena. Samo površan pogled na komentare ispod objava na društvenim mrežama ili u trač rubrikama otkriva koliko brzo upadamo u zamku kritike i osude.
Zašto je to tako? Kako smo dopustile da se međusobno potkopavamo? Koji se to osjećaji kriju u našem unutarnjem svijetu? Smijemo li same sebi priznati da nas katkada nagrizaju osjećaji zavisti, nesigurnosti i vlastite nedostatnosti? Istina oslobađa pa možda ako same sebi priznamo neke neugodne stvari o nama samima, možemo krenuti ispočetka pokazujući više poštovanja i razumijevanja jedna prema drugoj.
Živimo u dinamičnom vremenu kompleksnih mreža društvenih očekivanja i pritisaka koje su plodno tlo za razvoj vlastitih nesigurnosti i strahova. Takvo unutarnje stanje mnogih žena potiče osuđujuće ponašanje koje je najčešće usmjereno prema drugim ženama. Boreći se sa svakodnevnim izazovima, zaboravile smo na moć koja leži u solidarnosti i podršci.
Kako da promijenimo tu priču? Za početak trebat će nam hrabrost da se suočimo s našim unutarnjim demonima, a potom ih zamijenimo suosjećanjem i ohrabrenjem. Vrlo je to jednostavno reći ili napisati, a puno teže provesti u djelo. No, nije nemoguće. Sjetimo se samo svih velikih žena i njihovih borbi zbog kojih danas uživamo mnoga prava koja ne tako davno nismo.
Postavimo izazov pred same sebe i umjesto da budemo sutkinje drugih žena, postanimo stupovi podrške. Umjesto natjecateljica, budimo saveznice. Svaka od nas nosi teret svoje životne priče, svojih borbi, svojih snova. Prisjetimo se toga kad idući put budemo željeli osuditi neku od žena. Empatija je ključ! Umjesto da budemo zid koji stoji na putu uspjeha drugim ženama, budimo most koji ih podiže i podržava. Kad podupiremo jedna drugu, podupiremo zapravo i same sebe, ali i cijelu zajednicu.
Kad bismo malo bolje razmislile, shvatile bismo da je sestrinstvo moć. Snaga se uvijek krije u zajedništvu i ne bi bilo loše kada bismo se na ovaj Dan žena podsjetile na to. Budimo mudre i snažne, točno onakve kakve smo i sazdane.