Zašto se uvijek zaljubim u isti tip muškarca? Zašto me kritika toliko pogađa? Zašto se bojim nečega za što ne mogu pronaći racionalan razlog? Zašto u nekim situacijama reagiram kao da ponovno imam deset godina?

Ponekad dobro poznajemo svoje obrasce, ali ne razumijemo odakle dolaze. Znamo što radimo, čak znamo i da nam to ne koristi, ali ipak iznova reagiramo na isti način.

Upravo na toj ideji počiva regresoterapija – pokušaju da se vratimo iskustvima iz prošlosti koja bi mogla biti povezana s onim što osjećamo i radimo danas.

Zvuči intrigantno. Ali i otvara važno pitanje: vraćamo li se zaista u prošlost ili naš um stvara priču kojom pokušava objasniti sadašnjost?

Odgovor nije tako jednostavan.

Što je zapravo regresoterapija?

Pod pojmom regresoterapije kriju se različite tehnike. U nekima se osoba, često uz pomoć hipnoze ili duboke relaksacije, usmjerava prema ranijim životnim razdobljima – djetinjstvu, adolescenciji ili nekom događaju koji doživljava kao emocionalno važan.

Ideja je da iskustva koja smo nekada proživjeli mogu nastaviti utjecati na naše današnje reakcije.

To samo po sebi nije neobična pretpostavka.

Suvremena psihologija odavno zna koliko rana iskustva, odnosi s roditeljima i drugim važnim osobama, trauma i naučeni obrasci mogu utjecati na naše kasnije odnose i ponašanje.

Regresija pokušava do tih iskustava doći na specifičan način – vraćanjem pažnje na ranije razdoblje života i ponovnim emocionalnim proživljavanjem određenih situacija.

Ponekad razumijemo glavom, ali ne i emocijama

Vjerojatno smo svi barem jednom rekli:

„Znam da je to glupo, ali jednostavno tako reagiram.“

Možemo, primjerice, racionalno znati da kritika nadređene osobe ne znači da smo nesposobni. Ali tijelo i emocije mogu reagirati sasvim drukčije – stezanjem u želucu, strahom, potrebom da se opravdavamo ili osjećajem da nismo dovoljno dobri.

Možemo znati da nas partner neće napustiti samo zato što se ne slaže s nama, a ipak nas konflikt može potpuno destabilizirati.

Možemo biti uspješna žena od 45 godina, voditi ljude i donositi ozbiljne poslovne odluke, a u određenoj situaciji reagirati kao djevojčica koja očajnički želi nečije odobravanje.

Regresoterapijski pristup pokušava istražiti postoji li iza takve reakcije neko ranije emocionalno iskustvo.

Ne zato da bismo za sve optužili roditelje ili djetinjstvo, nego da bismo bolje razumjeli **kada smo naučili reagirati upravo tako**.

Što nam takvo iskustvo može donijeti?

Možda najveća vrijednost nije u „otkrivanju skrivene istine“, nego u drugačijem gledanju na vlastitu priču.

Ako tijekom takvog procesa osoba ponovno dođe u kontakt s osjećajem straha, odbačenosti, srama ili nemoći, danas toj situaciji može pristupiti iz perspektive odrasle osobe.

Ono što dijete nije moglo razumjeti, odrasla osoba možda može.

„Nisam bila kriva.“

„Nisam morala biti savršena da bih zaslužila ljubav.“

„Tuđa ljutnja nije značila da sam loša.“

„Danas imam mogućnost izbora koju tada nisam imala.“

Upravo se emocionalna obrada, kognitivno restrukturiranje i takozvano korektivno emocionalno iskustvo navode među mogućim mehanizmima kroz koje regresija u okviru kliničke hipnoze može djelovati.

Novi kritički pregled istraživanja objavljen 2026. navodi potencijalnu korist regresije u dob kao dodatne intervencije kod različitih psiholoških problema. Istodobno autori vrlo jasno upozoravaju da su istraživanja metodološki neujednačena i da zasad nema dovoljno dokaza za definitivne zaključke o njezinoj učinkovitosti.

Drugim riječima – postoje zanimljivi rezultati, ali ne i razlog za velika obećanja.

A što je s prošlim životima?

Tu dolazimo do dijela regresoterapije koji izaziva najviše kontroverzi.

Neki praktičari regresiju vode dalje od djetinjstva i govore o prenatalnim iskustvima ili čak prošlim životima.

Ljudi tijekom takvih seansi mogu doživjeti vrlo detaljne slike, mjesta, odnose i događaje. Za osobu koja ih proživljava iskustvo može biti izuzetno intenzivno i emocionalno stvarno.

Ali osjećaj da je nešto stvarno nije dokaz da se to zaista dogodilo.

Američko psihološko udruženje (APA) regresiju u prošle živote opisuje kao vrlo kontroverznu tehniku te upozorava da takva „sjećanja“ mogu nastati iz mašte, očekivanja, sugestije i različitih informacija koje smo tijekom života svjesno ili nesvjesno prikupili.

Znanost trenutačno nema pouzdane dokaze da regresijom možemo pristupiti stvarnim sjećanjima iz prošlih života.

To je važna granica između osobnog ili duhovnog iskustva i znanstveno potvrđene činjenice.

Naše sjećanje nije videokamera

Možda najvažnije upozorenje vezano uz regresoterapiju odnosi se upravo na pamćenje.

Volimo vjerovati da su naša sjećanja poput snimaka spremljenih negdje u mozgu: dovoljno je pronaći pravi ključ i ponovno ćemo otvoriti originalnu snimku.

Pamćenje ne funkcionira tako.

Sjećanja rekonstruiramo. Ona se mogu mijenjati, nadopunjavati i povezivati s informacijama koje smo dobili poslije događaja.

Poseban problem nastaje kada se koriste sugestivna pitanja.

Ako terapeut polazi od pretpostavke da se nešto moralo dogoditi, postoji opasnost da osoba počne stvarati vrlo uvjerljivo sjećanje na događaj koji se možda nikada nije dogodio.

Istraživanja pokazuju da hipnotička sugestija može povećati rizik stvaranja netočnih ili lažnih sjećanja, a osoba pritom može biti vrlo uvjerena da je ono čega se „sjetila“ autentično.

Zbog toga regresoterapiju ne bismo trebali koristiti kao detektor istine.

Posebno je problematično na temelju takvih sjećanja donositi ozbiljne zaključke poput: „Sada sam se sjetila da me ta osoba zlostavljala.“

Takva tvrdnja zahtijeva mnogo veću razinu opreza.

Kako onda gledati na regresoterapiju?

Možda kao na način istraživanja vlastitog unutarnjeg svijeta, ali ne nužno kao na putovanje prema povijesnoj istini.

Slika koja se pojavi tijekom regresije može biti korisna čak i ako ne možemo dokazati da predstavlja precizno sjećanje.

Možda nam nešto govori o našim strahovima.

O načinu na koji doživljavamo sebe.

O odnosima.

O potrebama koje nikada nismo izrazili.

O priči koju smo izgradili o sebi.

U tom smislu zanimljivije pitanje možda nije:

„Je li se ovo dogodilo upravo ovako?“

nego:

„Zašto je upravo ova priča u meni izazvala toliko snažnu emociju?“

To su dva vrlo različita pitanja.

 Nije sve što nam pomaže nužno dokaz onoga što smo doživjeli

Ljudi mogu nakon regresoterapije osjećati olakšanje, bolje razumjeti neke svoje reakcije ili dobiti novu perspektivu na problem koji ih dugo muči.

Takvo iskustvo ne treba omalovažavati.

Ali osobno iskustvo i znanstveni dokaz nisu ista stvar.

Upravo zato odgovoran terapeut ne bi trebao klijentu govoriti što se „sigurno dogodilo“, nametati interpretacije niti obećavati da će regresijom pronaći uzrok bolesti, partnerskih problema ili životnih teškoća.

Posebno kada je riječ o traumama i ozbiljnijim psihičkim poteškoćama, važno je raditi s odgovarajuće educiranim stručnjakom.

Možda nije najvažnije kamo smo se vratili, nego s čime smo se vratili

Fascinacija regresijom zapravo govori nešto vrlo ljudsko o nama.

Želimo razumjeti vlastitu priču.

Želimo znati zašto volimo upravo takve ljude, zašto nas neke stvari toliko bole, zašto se bojimo i zašto ponavljamo obrasce za koje smo obećali da ih više nikada nećemo ponoviti.

Ponekad odgovor doista leži u prošlosti.

Ali možda cilj nije savršeno rekonstruirati svaki događaj koji nas je oblikovao.

Možda je važnije razumjeti što iz te prošlosti još uvijek nosimo sa sobom.

Jer prošlost ne možemo promijeniti.

Ali kada prepoznamo obrazac koji je nekada imao smisla, a danas nam više ne služi, možemo odlučiti što ćemo s njim napraviti.

I tu počinje ono što je, bez obzira na metodu koju odaberemo, zapravo najvažnije – **mogućnost da svoju sadašnjost više ne živimo isključivo prema pravilima koja smo naučili u prošlosti.**

Izvori:

*American Psychological Association – APA Dictionary of Psychology*: Past-life regression i hypnotherapy.

Gallardo, L. M. (2026), *Age regression in clinical hypnosis: an integrative critical review of therapeutic mechanisms*, American Journal of Clinical Hypnosis.

Leo, A., Bruno, A. & Proietti, R. (2025), *Remembering what did not happen: the role of hypnosis in memory recall and false memories formation*, Frontiers in Psychology.

Foto:Pexels.com