Piše: Gordana Matković

 

 

 

 

Neki će reći da sam luda.

Da danas, kada postoji autocesta, biram staru cestu. Sporiju. Zavojitiju. Zahtjevniju.

Ali oni ne znaju da ja ne putujem samo prema moru.

Ja putujem kroz vrijeme.

Čim skrenem s autoceste, kao da se otvore neka davno zatvorena vrata. Cesta me povede kroz uspomene, kroz mirise djetinjstva, kroz krajolike koji su ostali isti dok smo se mi mijenjali.

Otvaram prozor.

U automobil ne ulazi samo zrak.

Ulazi miris pokošene trave, smilja, kadulje, borova i kamena ugrijanog ljetnim suncem. Cvrčci neumorno pjevaju svoju staru pjesmu, onu koju nijedan radio ne može nadglasati.

A onda Rastoke.

Slunjčica je tako mala, a tako moćna. Rastače se preko slapova, susreće s Koranom i cijelome mjestu daruje vlastiti zvuk.

Nekada nismo samo prolazili. Stajali smo. Pili kavu uz huk slapova, uživali u toj silnoj, neumornoj vodi i jeli nadaleko poznatu pastrvu.

Gledali smo zelenilo kako se odražava i ljeska na površini vode, dok su kapljice prštale zrakom i na trenutak hladile lice.

Ovoga puta samo smo prošli.

Čekali su nas neki drugi slapovi, oni u Muškovcima.

Ali zvuk Rastoka nosim u srcu. Jer postoje mjesta pokraj kojih možeš proći, a da ona ipak ostanu u tebi.

A zatim Plitvice.

Tu se nekada obavezno stajalo. Odmaralo. Promatralo. Osluškivalo.

Voda se prelijevala iz jezera u jezero, zelenilo se ogledalo i ljeskalo na površini, a sitne kapljice sa slapova prštale su kao da nas priroda pokušava probuditi iz sna.

I nikada nisi bio posve siguran gledaš li san ili zbilju.

Jelo se u Ličkoj kući. Pamtili su se toplina drva i kamena, mirisi i okusi koji su pripadali upravo tome mjestu i tom vremenu.

Nakon požara Lička je kuća obnovljena i modernizirana. Ali nije to više ona ista kuća. Nisu to isti mirisi ni isti okusi.

Progres, kažu ljudi.

Ponekad novo vrati zgradu, ali ne uspije vratiti njezinu dušu.

Taj vreli zrak nekako je drugačije vreo.

Nije to sparina koja guši. To je dah Like.

Preda mnom se nižu zelene doline kroz koje cesta vijuga poput stare rijeke. Ovčice mirno pasu, pčele marljivo obilaze cvjetove, a negdje u daljini ljudi još uvijek proizvode med kao što su to činili njihovi djedovi.

A kamen…

Taj lički kamen priča svoje priče.

O vilama Velebita.

O buri.

O dugim zimama i vrelim ljetima.

O ljudima koje nije oblikovala udobnost, nego život.

Liko, draga moja…

Izrodila si toliko velikih ljudi, a nikada se nisi hvalila. Samo si ih tiho ispraćala u svijet.

Uz cestu prolaze mjesta koja bude ponos.

U blizini je rodni kraj Nikole Tesle. Genij je možda obišao svijet, ali prve je snove sanjao pod ovim nebom.

A onda…

Ratom ranjena sela.

Razrušene crkve.

Tišina.

Kao da i kamen još uvijek pamti.

Nedugo zatim pogled presijeku solarni paneli i vjetrenjače.

Gledam ih podno Velebita i u meni nema oduševljenja. Pred ovim kamenom, ovim planinama i ovom divljom ljepotom osjećam tugu.

Možda nam treba tehnološki napredak. Ali još više nam treba napredak svijesti.

Jer ako u potrazi za boljom budućnošću zaboravimo vidjeti ljepotu koja nam je povjerena, što smo zapravo dobili?

Dok gledam ovaj krajolik, ne mogu se oteti dojmu da je nešto nepovratno izgubljen.

Cesta se zatim počinje spuštati.

Serpentina za serpentinom.

Surove klisure zaustavljaju dah.

Duboko ispod mene leži Zrmanja.

Rijeka života ovoga surovog kraja.

Stoljećima pronalazi put kroz kamen, napaja ljude, životinje i polja, a danas daje i električnu energiju cijelome kraju.

Voda ovdje ne pobjeđuje snagom.

Pobjeđuje strpljenjem.

Kap po kap.

Godinu po godinu.

U Muškovcima zastajem.

Tu su nas čekali oni drugi slapovi.

Voda se razlijeva preko kamena, zapjenjena i bistra.

Zelenilo se ogleda na njezinoj površini, a kapljice pršte i na suncu se pretvaraju u sitne iskre.

Stara vodenica.

Žubor vode.

Hlad stoljetnih stabala.

Djeca koja se kupaju.

Ljudi koji su barem na trenutak zaboravili žuriti.

Dok svijet trči prema sutra, ovdje voda i dalje teče svojim stoljetnim ritmom.

Ne žuri.

Ne natječe se.

Samo podsjeća da postoje stvari koje vrijeme ne može ubrzati.

Rijetki automobili prolaze ovim serpentinama.

Većina juri autocestom.

Ne znaju što propuštaju.

Jer neke se ljepote ne mogu vidjeti pri sto trideset kilometara na sat.

One traže otvoren prozor.

Otvoreno srce.

I dovoljno vremena da zastaneš.

Još nekoliko kilometara…

I na obzoru se pojavi more.

Najprije Karinsko.

Duboki zaljev koji se nježno uvukao među planine.

Nije to još ono moje more.

Ali je naše more.

Prvi miris soli.

Prva plava boja nakon zelenih dolina i sivoga kamena.

Čovjek ga prepozna srcem prije nego očima.

I onda…

Još malo.

Petrčane, između Zadra i Nina.

Moje malo ribarsko misto koje to, nažalost, više nije, osim na starim fotografijama i u sjećanjima onih koji ga još uvijek takvim pamte.

Mjesto se promijenilo.

Ali u meni je ostalo isto.

Tamo je dom.

A onda zastanem.

I shvatim da sam cijelim putem razmišljala o jednoj riječi.

Dom.

A dom nije jedno mjesto.

Dom je Split.

Moja mama.

Dom je Zagreb.

Moj Jarun.

Dom su i Petrčane.

Moje malo misto uz more, između Zadra i Nina.

Moji ljudi.

Moje uspomene.

Možda čovjek tijekom života ne dobije samo jedan dom.

Možda ih, ako ima sreće, nosi nekoliko u srcu.

A gdje god je voda…

More.

Rijeka.

Jezero.

…dio mene lakše diše.

Jer za jednu Dalmatinku voda nije samo krajolik.

Ona je povratak sebi.

I zato uvijek biram staru cestu.

Ne zato što je brža.

Nego zato što me podsjeti na ono što u žurbi često zaboravimo.

Važan je put, a ne cilj.

Foto:privatna arhiva