Piše:Ivana Radić

 

Prije nekoliko dana napravila sam mali društveni eksperiment. Iako ga uopće nisam planirala.

Objavila sam na LinkedInu nekoliko pravila poslovnog bontona za muškarce koji gostuju na televiziji.

Ne, nisam pisala o politici.

Nisam komentirala njihove stavove.

Nisam analizirala jesu li bili stručni.

Pisala sam o nečemu puno jednostavnijem.

Ako gostujete na televiziji, uredite bradu. Ošišajte se. Prihvatite televizijsku šminku. Nemojte se naslanjati na stol kao da ste u omiljenom kafiću. Pazite na govor tijela. Razmislite što odjećom poručujete publici.

Drugim riječima – pokažite poštovanje prema gledateljima i prema funkciji koju u tom trenutku predstavljate.

I tada se dogodilo nešto što nisam očekivala.

Komentari.

Stotine njih.

Nisam čitala raspravu o poslovnom bontonu.

Čitala sam obranu muškog dostojanstva.

“Ja nosim bradu.”

“Tko ste vi da govorite kako se trebam odijevati?”

“Važno je što čovjek govori.”

“Što bi sad i poljoprivrednik morao u šminku?”

Najviše me nasmijao upravo taj posljednji komentar.

Jer nisam govorila o čovjeku koji u pet ujutro ulazi u traktor.

Govorila sam o osobi koja sjedi pred televizijskim kamerama kao predstavnik svoje tvrtke.

Ali nije stvar ni u poljoprivredniku.

Ni u bradi.

Ni u kravati.

Stvar je u nečem puno zanimljivijem.

Na nekoliko minuta muškarci su osjetili ono što žene osjećaju gotovo cijeli život.

Da ih netko promatra.

Da procjenjuje njihov izgled.

Da govori kako bi trebali izgledati u javnosti.

I odjednom je nastala pobuna.

Zanimljivo, zar ne?

Jer žene već desetljećima slušaju komentare o tome jesu li dovoljno lijepe, dovoljno mršave, dovoljno mlade, dovoljno nasmijane, dovoljno ženstvene, dovoljno poslovne, dovoljno ozbiljne ili možda previše ozbiljne.

Ako se našminkaju, pretjerale su.

Ako se ne našminkaju, izgledaju umorno.

Ako nose visoke pete, glume.

Ako nose tenisice, nisu dovoljno elegantne.

Ako obuku crno, previše su ozbiljne.

Ako obuku boje, nisu dovoljno autoritativne.

Žene su odavno naučile živjeti pod povećalom.

Ne zato što im se to sviđa.

Nego zato što izbora često nemaju.

Zato mi je reakcija na moj post bila fascinantna.

Ne zato što su se muškarci naljutili.

Nego zato što su se naljutili tako brzo.

Nekoliko rečenica o poslovnom bontonu bilo je dovoljno da mnogi to dožive kao osobni napad.

Kao da je uredna brada pitanje identiteta.

Kao da je televizijska šminka udar na muškost.

Kao da profesionalni izgled ugrožava karakter.

A zapravo je riječ o nečem sasvim drugom.

Profesionalnost.

Kada predstavljate tvrtku, instituciju ili vlastiti posao, vi ste poruka.

Ljudi vas vide prije nego što vas čuju.

To vrijedi za žene.

I vrijedi za muškarce.

Jednako.

Ne zagovaram da sada počnemo secirati muškarce onako kako se desetljećima secira žene.

Baš suprotno.

Voljela bih da prestanemo nepotrebno komentirati izgled svih ljudi.

Ali dok god žena u javnom prostoru prvo dobije komentar o frizuri, a tek onda o onome što je rekla, nemojmo se čuditi kada netko jednom postavi isto ogledalo i pred muškarce.

Možda je upravo zato moj LinkedIn post izazvao toliko emocija.

Ne zato što govori o bradi.

Nego zato što je na trenutak poremetio pravila igre.

Pokazao je koliko smo navikli da se procjenjuju žene, a koliko nam je neobično kada se istim kriterijima procjenjuju muškarci.

I zato se danas više uopće ne pitam jesam li trebala napisati taj post.

Drago mi je da jesam.

Jer ponekad jedna neuredna brada može otkriti puno više o društvu nego stotinu političkih govora.

Foto:Pexels.com