Piše: Gordana Matković, vlasnica i direktorica Centra za razvoj ljudskih potencijala Educamix d.o.o.

Postoje priče koje žene nose u sebi, priče o šutnji, granicama, snazi i trenutku kada napokon kažemo: dosta. Ovo je priča o ženama koje se vraćaju sebi. Postoje priče koje žene nose u sebi, ne kao rečenice, nego kao osjećaje. One ne putuju kroz knjige, nego kroz šapat vremena; kroz generacije, razgovore i tihe večeri u kojima iznenada osjetimo da nas oblikuje nešto dublje od vlastitih odluka. Tada shvatimo da naši životi nisu samo niz izbora koje donosimo, nego i susret s arhetipovima koje nosimo u sebi – i da neke od priča koje živimo možda uopće nisu započele s nama.

Upravo zato vrijedi zastati i zapitati se; koje su to priče koje zapravo živimo?

U svakoj od nas istodobno žive prabaka koja je šutjela radi mira u kući i djevojčica koja je sanjala da će jednom biti voljena točno takva kakva jest. Kao šapti koji se prenose kroz generacije, kao poruke koje govore: „Budi dobra, budi jaka, budi tu.“

Generacijama su žene učene da ljubav zaslužuju brigom, prihvaćanje šutnjom, a mir žrtvom. Zato često tražimo prihvaćanje prije nego dopuštenje da budemo autentične.U želji da budemo prihvaćene, ugađamo, prilagođavamo se i izbjegavamo sukobe. Postajemo majstorice čitanja između redaka, tumačenja tuđih tišina i predviđanja raspoloženja drugih – kao da je to naša dužnost. A pritom nerijetko preuzimamo emocionalne terete koji nikada nisu bili naši.

To je arhetip Čuvarice – žene koja drži sve na okupu. No kada Čuvarica predugo šuti, u nama strada drugi arhetip: Divlja žena, ona iz knjige „Žene koje trče s vukovima“, koja nas poziva da se vratimo sebi, svojoj intuiciji i vlastitom unutarnjem glasu.

Ona zna nešto važno a to je da izgaranje nije znak ljubavi, nego znak zaboravljenih granica.

Razočaranja nas oblikuju, ali nas i uče. Razočaranja od prijateljica koje su nekad bile utočište, obitelji koja nas je odgajala prema svojim očekivanjima, života koji ponekad ruši iluzije bez milosti.

Ipak, u svakoj ženi postoji tiha žila snage, arhetip Mudre žene. Ona nam pomaže ustati čak i onda kada smo emocionalno iscrpljene. Da kažemo „ne“ kada cijeli svijet traži „da“. Da biramo svoje bitke, jer ne zaslužuju svi našu energiju.

Autentičnost nije bunt, nego povratak kući – sebi.

To je trenutak kada prestajemo opravdavati tuđe ponašanje i počinjemo razumijevati vlastito. Kada prestajemo biti sve drugima i počinjemo biti dovoljno sebi.
Ako se pitamo kako se emotivno otvoriti, odgovor je jednostavan, tako da najprije otvorimo prostor za vlastite osjećaje. Bez srama. Bez žurbe.

Kako postati samopouzdanija?

Tako da prestanemo uspoređivati svoju snagu s tuđom bukom.

Kako reći „dosta“?

Tako da povjerujemo da imamo pravo na granice.

A mudrost? Ona dolazi kada napokon shvatimo da se ne moramo svidjeti svima, ali se moramo sviđati sebi.
U knjizi Žene koje trče s vukovima stoji misao „Unutarnja divljina žene ne može biti ubijena, samo zaboravljena.“
U toj dubini leži naša istina, naša ranjivost i naša snaga. A kada je jednom dotaknemo, više ne molimo da nas vole. Biramo ljubavi koje nas vide, prijateljstva koja nas nose i živote koji nam dopuštaju da budemo svoja vlastita legenda.

Možda ćete se u svemu ovome prepoznati, a možda i ne.

Dvije priče

Zato želim podijeliti s vama dvije priče. Naizgled različite, a zapravo vrlo slične jer obje govore o trenutku kada žena prestane šutjeti i počne se vraćati sebi.

Prva priča: Mira

Mira je moja prijateljica, ona „čelična žena“ koju svi zovu kad im je teško. Nikada nije pokazivala strah ni slabost. Naučila je da je snaga isto što i šutnja.
Godinama je nosila tuđe brige; svoje djece, roditelja, partnera i kolega. Često je osjećala tuđe tuge jače nego vlastite.
Sve dok jednoga dana nije potpuno iscrpljena morala priznati nešto što je najviše izbjegavala
„I ja trebam pomoć.“
To priznanje ju je slomilo, ali joj je istodobno otvorilo vrata. Ljudi su je prvi put prestali doživljavati kao neuništivu i počeli je vidjeti kao ženu, toplu, ranjivu i stvarnu.
U toj ranjivosti pronašla je novu vrstu snage. Onu koja ne dominira, nego povezuje.
Danas kaže da je to bio njezin povratak sebi.

Druga priča: tišina u tramvaju

Možda ste ovih dana čitale priču o ženi koja je tjednima, svakoga jutra u istom zagrebačkom tramvaju trpjela invazivno ponašanje muškarca.
Uvijek isti tramvaj. Slično vrijeme, i ista paraliza ona poznata napetost između straha, srama i prisiljene pristojnosti.

Ali ono što ovoj priči daje dodatnu težinu nije samo njezina šutnja, nego šutnja cijelog tramvaja. Pogledi u pod. Okretanje glave. Tiha solidarnost u krivom smjeru.
Među putnicima bile su i žene. Žene koje su možda i same jednom bile naučene isto:
„Ne radi problem.“
„Ne budi glasna.“
„Ne kompliciraj.“
„Samo prešuti.“
To je kolektivna rana ženskog iskustva, rana tišine.

Jednog jutra nešto je u njoj jednostavno puklo. Ne zbog hrabrosti koja je pala s neba, nego zbog iscrpljenosti. Jer svaka žena zna da postoji granica do koje se može šutjeti.
Umjesto nijemog prihvaćanja izgovorila je ono što je predugo tinjalo pod kožom:
Dosta.

U tom trenutku nije progovorila samo žena u tramvaju. Progovorila je svaka žena koja zna što znači živjeti bez prostora za vlastiti glas.
To je trenutak rađanja unutarnje liderice, ne one s titulom, nego one s integritetom.Žene imaju poseban talent, duboko razumjeti i ono što nije izrečeno. To je naša snaga ali ponekad i naša zamka.Prečesto postajemo tumačiteljice tuđih tišina i nosačice emocionalnih tereta koji nikada nisu bili naši.

U poslovnom svijetu žene često nose istu onu tišinu iz tramvaja:
• ne prijave nepravdu da ne bi bile “teške”,
• ne progovore na sastanku jer ne žele biti “previše”,
• ne postave granicu jer se boje da će izgubiti reputaciju “ugodne”,
• ne traže ono što zaslužuju jer ih je strah etikete “ambiciozna preko mjere”.

Iako se čini da govorimo o tramvaju, govorimo o nečemu puno većem, govorimo o načinu na koji žene sudjeluju u prostoru koji nije uvijek dizajniran za njihov glas.

Koliko puta žene liderice proživljavaju isto?

Koliko puta šute ne iz slabosti, nego iz uvjetovanosti?

Koliko puta biraju tišinu kao “sigurniji” izbor?

Zato ova priča nije samo priča o osobnoj hrabrosti. To je priča o profesionalnoj emancipaciji. Priča o ženi koja je odbila biti publika u vlastitom životu i postala protagonistica.

Žena koja se vraća sebi ne postaje tvrđa, postaje istinitija. Ona uči slušati tijelo, čitati srce i vjerovati intuiciji. Granice postavlja ne da bi se udaljila od drugih, nego da bi ostala vjerna sebi. Jer kada se žena vrati sebi, svijet ne dobiva samo snažniju ženu. Dobiva istinitu ženu.

A istina je najljepša vrsta slobode.
Kako je rekao Aristotel:
„Sreća je zadovoljstvo sobom.“

I upravo tu počinje naš povratak sebi.

Foto:Pexels.com