GENERACIJA S kao sebičnost Gdje smo "fulali"
Piše: Ana Dimova, dr.med., specijalist opće i uži specijalist digestivne kirurgije
Nikad nisam do kraja pohvatala tko je ono x, y, z… Kako se dijele te generacijske grupe koje se lome oko prijelaza 20.-21.stoljeća, a razlikuju u toliko toga.
Uglavnom, mislim da sam x/y… Nisam sigurna, ali znam da sam rođena u 20-ak godina širokom periodu za koji je znanstveno dokazano da su se u tom periodu roditelji „bavili djecom“ manje nego ikada.
Zaista, ima li ijedna čitateljica koja je zakoračila u četrdesete ili pedesete, a da već u glavi, nakon samo prve rečenice, ne vrti 1001 primjer, a u srcu osjeća neizmjerno mnogo emocija sinkroniziranih s temom.
Da, mi smo djevojčice koje smo plavičastih usana cijele dane provodile u bazenu, moru ili rijeci, skoro pa na tašte do navečer. One kojima apsolutno ništa osim poslušnosti nije padalo na pamet kada bi mater ili otac zaurlali „ISTI TREN DOMA!“.
Mi smo djevojčice s bezbroj ožiljaka, dijelom sakrivenih i od roditelja, jer nijedna rana nije boljela kao roditeljska reakcija na nju. Mi smo oni klinci koji su tražili gliste, puževe golačće, izrađivali kolače od blata, a nekad ih i degustirali. Mi smo u razredu imali možda jedno ili dva djeteta koje su imali neke čudne zdravstvene okolnosti koje počinju na A i nisu autizam niti ADHD. Alergija su.
Mi smo klinci kojima su ispirali mozak porukama o tome kako ćemo kopati kanale ako nećemo učiti. Mi smo one koje su uvjerili da je sebičnost smrtni grijeh. Ja, recimo, bez imalo srama, i dalje živim u tom uvjerenju.
Ali kako, kako smo mi takve postale majke onih kojima je sebičnost conditio sine qua non, u kojih 9 od 10 ima neku intoleranciju, alergiju, ili drugu A dijagnozu? I kako je NAMA TO OK? Kako je nama nezamislivo da uzmu kišnu glistu rukama, i zašto mislimo da je to strašnije od svakog GMO-a, estrogena u hrani ili hladnog rata?
Mora se, doduše priznati, kako svijet nije niti blizu pitom kao što je bio nama. Daleko je bio i naš od Disneylanda, ali je bio human. Bio je humano prljav, humano živ i okrutan na momente, bio je „krvav ispod kože“. Ma sjetimo se samo bajki kojima smo uspavljivani. Mahom su junaci umirali, bili pojedeni i slično. Nedavno me baš Ivan Šarić u prepunom SC-u podsjetio na to… Dušu isplakah od smijeha.
Znači jeli smo blato, vozili par-nepar, nismo pisnut’ smjeli osim onih nekih 10-ak minuta prije dnevnika kad je bilo tih, ako nisi u kazni kojim slučajem, desetak minuta kada se smije čuti djecu.
Kako smo postavi roditelji koji se bore za pravo glasa?
Koji s gostima ne mogu prozboriti jer klinci baš sad odlučuju izvaditi svojih 2398 igračaka i strgati polovinu? Kako da im objasnimo da je virtualna stvarnost VIRTUALNA, a umjetna inteligencija UMJETNA? Kako da ih natjeramo učiti kada danas oni koji su nekad „kopali kanale“ imaju po 10 apartmana na moru? I kako da se nekad, samo nekad, izborimo za malo vlastite sebičnosti? Malo. Tek toliko da je zdravo.
Onako, kada nam baš tijelo kaže NE, a mi recimo, za promjenu, poslušamo. Pa stanemo. Ne okrenuvši glavu uzmemo koji sat za sebe. Ne izderemo se. Ne razdiremo se od self-blamea jer smo otišle na trening. Ili nešto nekonstruktivno.
Samo snažno i odlučno uzmemo onaj higijenski minimum SAME SEBE, SAMOJ SEBI.
Foto: Pexels.com
GENERACIJA S kao sebičnost Gdje smo "fulali"
Piše: Ana Dimova, dr.med., specijalist opće i uži specijalist digestivne kirurgije
Nikad nisam do kraja pohvatala tko je ono x, y, z… Kako se dijele te generacijske grupe koje se lome oko prijelaza 20.-21.stoljeća, a razlikuju u toliko toga.
Uglavnom, mislim da sam x/y… Nisam sigurna, ali znam da sam rođena u 20-ak godina širokom periodu za koji je znanstveno dokazano da su se u tom periodu roditelji „bavili djecom“ manje nego ikada.
Zaista, ima li ijedna čitateljica koja je zakoračila u četrdesete ili pedesete, a da već u glavi, nakon samo prve rečenice, ne vrti 1001 primjer, a u srcu osjeća neizmjerno mnogo emocija sinkroniziranih s temom.
Da, mi smo djevojčice koje smo plavičastih usana cijele dane provodile u bazenu, moru ili rijeci, skoro pa na tašte do navečer. One kojima apsolutno ništa osim poslušnosti nije padalo na pamet kada bi mater ili otac zaurlali „ISTI TREN DOMA!“.
Mi smo djevojčice s bezbroj ožiljaka, dijelom sakrivenih i od roditelja, jer nijedna rana nije boljela kao roditeljska reakcija na nju. Mi smo oni klinci koji su tražili gliste, puževe golačće, izrađivali kolače od blata, a nekad ih i degustirali. Mi smo u razredu imali možda jedno ili dva djeteta koje su imali neke čudne zdravstvene okolnosti koje počinju na A i nisu autizam niti ADHD. Alergija su.
Mi smo klinci kojima su ispirali mozak porukama o tome kako ćemo kopati kanale ako nećemo učiti. Mi smo one koje su uvjerili da je sebičnost smrtni grijeh. Ja, recimo, bez imalo srama, i dalje živim u tom uvjerenju.
Ali kako, kako smo mi takve postale majke onih kojima je sebičnost conditio sine qua non, u kojih 9 od 10 ima neku intoleranciju, alergiju, ili drugu A dijagnozu? I kako je NAMA TO OK? Kako je nama nezamislivo da uzmu kišnu glistu rukama, i zašto mislimo da je to strašnije od svakog GMO-a, estrogena u hrani ili hladnog rata?
Mora se, doduše priznati, kako svijet nije niti blizu pitom kao što je bio nama. Daleko je bio i naš od Disneylanda, ali je bio human. Bio je humano prljav, humano živ i okrutan na momente, bio je „krvav ispod kože“. Ma sjetimo se samo bajki kojima smo uspavljivani. Mahom su junaci umirali, bili pojedeni i slično. Nedavno me baš Ivan Šarić u prepunom SC-u podsjetio na to… Dušu isplakah od smijeha.
Znači jeli smo blato, vozili par-nepar, nismo pisnut’ smjeli osim onih nekih 10-ak minuta prije dnevnika kad je bilo tih, ako nisi u kazni kojim slučajem, desetak minuta kada se smije čuti djecu.
Kako smo postavi roditelji koji se bore za pravo glasa?
Koji s gostima ne mogu prozboriti jer klinci baš sad odlučuju izvaditi svojih 2398 igračaka i strgati polovinu? Kako da im objasnimo da je virtualna stvarnost VIRTUALNA, a umjetna inteligencija UMJETNA? Kako da ih natjeramo učiti kada danas oni koji su nekad „kopali kanale“ imaju po 10 apartmana na moru? I kako da se nekad, samo nekad, izborimo za malo vlastite sebičnosti? Malo. Tek toliko da je zdravo.
Onako, kada nam baš tijelo kaže NE, a mi recimo, za promjenu, poslušamo. Pa stanemo. Ne okrenuvši glavu uzmemo koji sat za sebe. Ne izderemo se. Ne razdiremo se od self-blamea jer smo otišle na trening. Ili nešto nekonstruktivno.
Samo snažno i odlučno uzmemo onaj higijenski minimum SAME SEBE, SAMOJ SEBI.