Piše: Gordana Matković

 

Govore da je propuh opasna stvar.
Na ovim prostorima od propuha se, navodno, dobije sve. Upala uha, ukočen vrat, križobolja… Odrastale smo uz upozorenja: “Zatvori vrata!”, “Ne sjedi između dva prozora!”, “Makni se s propuha!”

Ali postoji jedan propuh koji liječnici još nisu ozbiljno istražili.
Propuh u glavi.
Onaj koji izbaci van sve ono što nam mjesecima neumorno zuji između dva uha.
“Moram…”
“Trebala bih…”
“Jesam li…”
“Nisam stigla…”
“Što će drugi misliti?”

Taj propuh, čini mi se, djeluje vrlo ljekovito.
Jer, budimo iskrene, većina žena na godišnji odmor ne nosi previše stvari u koferu.
Nosi ih previše u glavi.

I zato postoje dvije vrste žena.
One koje se na godišnji spakiraju za dvadeset minuta.
I one koje tri dana prije polaska peru zavjese, organiziraju hladnjak, nose auto na servis, odgovaraju na posljednje mailove, kupuju “još samo jednu sitnicu”, zalijevaju cvijeće kod susjede i usput razmišljaju jesu li ugasile peglu.

Ako ste se prepoznale u ovoj drugoj skupini …dobro došle.
Vi ste moje žene.

Auto je konačno parkiran. Koferi su uneseni. More miriše, cvrčci rade prekovremeno, a svi oko vas zadovoljno uzdahnu:
“E, sad počinje godišnji.”
Svi…
Osim vašeg mozga.
On je, čini se, jedini zaboravio otići na odmor.
Čim sjednete na plažu, otvara se prvi prozor.
Jesam li ugasila peglu?
Drugi.
Jesam li odgovorila na onaj mail?
Treći.
Što ako me netko hitno treba?
Četvrti.
Zašto ipak nisam kupila novi kupaći?
Peti.
Možda sam ipak trebala krenuti na dijetu još u svibnju…

I tako, dok valovi strpljivo rade svoj posao, naš unutarnji menadžer saziva hitan sastanak.
Na dnevnom redu:
– celulit
– pedikura
– trbuh
– kupaći kostim
– šešir susjede iz apartmana broj sedam koji joj, budimo iskrene, stvarno odlično stoji
– ulje za sunčanje (mineralno ili kemijsko?)
– knjige koje smo ponijele “za odmor”
– i pitanje svih pitanja:
Hoću li ih uopće stići pročitati?
Jer nije dovoljno što smo ponijele četiri romana.
Tu su još dvije knjige o osobnom razvoju. Podcast koji “moramo poslušati”. Aplikacija za strani jezik koju ćemo “ovaj put sigurno otvoriti”. Odluka da ćemo svako jutro prošetati deset tisuća koraka. I, naravno, barem jednom ustati dovoljno rano da dočekamo izlazak sunca.

Odmor.

Ali organiziran.

I produktivan.

Jer, ne daj Bože da odmaramo neproduktivno.

A onda pogledamo oko sebe.

S lijeve strane gospođa od sedamdesetak godina bezbrižno jede krafnu i glasno se smije.
S desne strane djevojka izgleda kao da je upravo sišla s naslovnice modnog časopisa.
Susjeda ima savršeno usklađen šešir, pareo i kupaći kostim. Izgleda kao reklama za ljeto.

Mi pogledamo sebe.
I zaključimo da nam hitno treba novi pareo.

Ili novi kupaći.

Ili novo tijelo.

Ili…

Možda samo malo manje razmišljanja.
Jer, budimo iskrene, najveći problem nije celulit.
Najveći problem je što mislimo da svi gledaju naš celulit.

A stvarnost?

Muškarac tri ručnika dalje pokušava pronaći ključeve od auta.
Djeca raspravljaju tko će prvi u more.
Galeb vreba sendvič.

A žena sa savršenim šeširom možda upravo razmišlja kako bi dala sve na svijetu za vaše samopouzdanje.
U međuvremenu, muž je pronašao savršeno mjesto u hladu.
Pivo je na dohvat ruke, pogled zamišljeno usmjeren prema pučini, a izraz lica govori da upravo promišlja smisao života.
Vi razmišljate nešto sasvim drugo.

Što ćemo danas kuhati?
Jer očito se ni na godišnjem ručak ne pojavljuje čarobnim štapićem.

Taman kad ste odlučile da ćete sat vremena samo gledati u more i ne razgovarati ni s kim, začuje se glas s obližnjeg balkona:
“Susjeda! Kad ćete na kavu?”
I eto nove dileme.
Ako odbijete, ispast ćete nepristojne.
Ako odete, opet niste odmorile.
Pa popijete kavu.
I nastavite maštati o odmoru.
Čudna smo mi bića.
Cijele godine maštamo o godišnjem.
A onda na godišnji ponesemo sve ono od čega smo željele pobjeći.
Rokove.
Očekivanja.
Perfekcionizam.
Grižnju savjesti.
I onaj mali, neumorni glas koji uvijek pronađe nešto što još nije dovoljno dobro.
Možda bismo ovoga ljeta trebale napraviti mjesta za nešto drugo.
Ne u koferu.
Nego u glavi.
Malo propuha.

Da iz nje izađu sva ona:
“Trebala bih…”
“Moram…”
“Nisam stigla…”
“Nisam dovoljno…”

A da uđu miris soli, zvuk cvrčaka, dobra knjiga koju možda nećemo ni završiti, razgovor koji nema rok trajanja i pogled prema pučini bez potrebe da ga fotografiramo.
Jer možda smisao godišnjeg odmora nije obići što više mjesta.

Niti pročitati sve knjige.

Niti vratiti se kući s najljepšom preplanulom bojom.

Možda je smisao vratiti se sebi.

I zato, kada vas ovoga ljeta ponovno posjeti onaj unutarnji kritičar, samo mu se zahvalite na dolasku.
Recite mu da je i on zaslužio godišnji.
Ali negdje drugdje.
Vi ste upravo zauzeli njegovo mjesto.
Na ležaljci.
Uz more.
I napokon… napravile mali, zdravi propuh u glavi.

Ovog ljeta želim vam manje ‘moram’, više mora. I obavezno malo propuha u glavi.

Foto:Pexels.com