Odjeća kao simbol statusa i iluzije bogatstva KRUHA, IGARA I MODNIH MARKI
2.9.2025.
Piše: Gordana Matković, Educamix – Centar za razvoj ljudskih potencijala.
„Kada razmišljam o modi – a mi žene, htjele to priznati ili ne, o njoj razmišljamo često, jer estetika nam je, čini se, upisana u DNK – često me obuzme osjećaj da je to mnogo više od odjeće koja pokriva tijelo“.
Vjerojatno ste se i same bezbroj puta uhvatile kako ljude, gotovo nesvjesno, procjenjujete kroz njihov stil, boje ili način na koji nose odjeću.
Znamo da je to, barem naizgled, pomalo površno, ali prvi dojam uvijek se upotpunjuje i slikom odjeće – one koja možda ne čini čovjeka, ali ipak govori nešto o njemu, njegovom pristupu životu, prioritetima i vrijednostima.“
Moda je kao neka vrsta osobne iskaznice koja nam pomaže da kažemo tko smo, čak i prije nego što otvorimo usta. Ali, kroz godine, shvatila sam da moda ima i svoju tamnu stranu – diskriminaciju. Podjele koje, iako često nesvjesno, određuju tko pripada određenim grupama, tko je „in“ i tko nije. Zvuči poznato, zar ne?
Odjeća je od davnina predstavljala mnogo više od pukog sredstva za zaštitu od vremenskih nepogoda ili praktične potrebe. U prošlim vremenima, ona je bila glavni indikator društvenog statusa. Plemići, kraljevi i bogati trgovci nosili su raskošne tkanine, izvezene bluze i skupi nakit, sve kako bi se jasno razlikovali od običnog puka. Nositi složene slojeve odjeće, izvezeno ručno, ili komade koji su koštali cijelo imanje, bio je način da se svijetu pokaže ne samo bogatstvo, nego i pripadnost određenoj društvenoj klasi.
U srednjem vijeku, boje su bile jedan od najvažnijih pokazatelja statusnog pripadanja. Skupe nijanse poput crvene ili zlatne bile su nedostupne za siromašne jer su zahtijevale posebne boje i pigmentaciju koja je bila gotovo nepristupačna za obične ljude.
Tako su purpurna i kasnije plava u nekim zemljama bile dozvoljene samo kraljevima. Kraljevi i aristokracija nosili su odjeću koja je svijetlila na sunčanoj svjetlosti, u kontrastu s tamnim i jednostavnim odjevnim predmetima siromašnijih. Sve je bilo simbolično – ni jedan detalj nije bio slučajan. Nositi odjeću određene boje ili kroja značilo je pokazati svijetu tvoju pripadnost određenoj kasti.
No, s vremenom, promijenili su se mnogi aspekti života. Plemići su nestali, monarhije su se smanjile, ali jedan aspekt ostao je nepromijenjen – odjeća i dalje ostaje simbol društvenog statusa. Možda je danas teško prepoznati tko je plemić, a tko običan građanin, ali pogledamo li pažljivije – odjeća i dalje čini jasnu podjelu. No, što točno znači kada bogati ljudi danas nose odjeću koja košta cijelo bogatstvo?
U današnjem društvu, dizajnerske marke poput Guccija, Chanela ili Louisa Vuittona postale su sinonim za luksuz. Astronomske cijene i prestižne etikete više nisu samo simbol stila, već način distanciranja od „običnih ljudi“ ili onih koji nemaju privilegiju takvog luksuza.
Jedna torbica od nekoliko tisuća dolara ne služi samo kao modni dodatak, već kao izjava – „Ja imam, ti nemaš.“ Ovaj vid modnog izraza postao je snažan način da se jasno istakne pripadnost eliti. Možda više ne nosimo prepunjene perle i zlatne ovratnike, ali nosimo marke koje su prepoznatljive u svakom kutku svijeta.
Naša odjeća, poput nevidljive zaštitne armature, odvaja nas od ostatka društva. I kao što je plemić mogao stajati u gizdavoj odjeći i pričati o svojim velikim posjedima, tako danas, kroz luksuzne marke, „novo plemstvo“ može šetati ulicama i izjaviti da pripada toj nekoj eliti koja si može priuštiti takav način života.
Ipak, unutar te iste modne scene razvile su se dvije paralelne struje. S jedne strane glasna, nametljiva logomanija – majice, torbe i remeni koji gotovo viču imena svojih brendova. S druge strane, tiha i profinjena suprotnost – kodirani, skriveni luksuz. Onaj tko doista ima bogatstvo, tko ne broji eure, ne osjeća potrebu pokazati ga na prvu. Njihov stil je diskretan, profinjen i lišen naglašenih logotipa. Njihove garderobe skrivaju bezvremenske komade brendova poznatih samo uskom krugu znalaca. To je luksuz koji se prepoznaje u šavu, u kvaliteti tkanine, u mirnoj jednostavnosti.
Suprotno tome, u tranzicijskim društvima poput našeg, logomanija je još uvijek moćna. Često se čini da etiketa zamjenjuje identitet. Kao da odjeća s vidljivim logotipom nije samo stvar estetike, nego i dokazivanje – „ja vrijedim jer imam“. Neki bi rekli da je to čak poseban oblik balkanizma, kulturnog koda u kojem brendovi nadomještaju sigurnost, pripadnost i samopouzdanje.
No svijet nije svugdje isti. U Skandinaviji, primjerice, luksuz je tih i nenametljiv. Ondje se naglasak stavlja na stil, održivost i nemarkiranje. Luksuz je imati kaput koji traje desetljećima, a ne onaj s najnovijim logotipom. Ondje se elegancija prepoznaje u jednostavnosti, a status u umjerenosti. Ta tišina luksuza ima gotovo „emancipatorsku“ snagu – oslobađa od potrebe da se vrijednost dokazuje etiketom.
Dok promatram te razlike, ne mogu se ne sjetiti knjige Naomi Klein, No Logo. Taj manifest, objavljen 2000. godine, raskrinkao je iluzije korporativnog kapitalizma i pokazao koliko su logotipi postali nova sredstva moći. No Logo nije samo akademska analiza, već i poziv na otpor – protiv medijsko-korporativnog ropstva i lažnih iluzija koje stvaraju brendovi.
Jer istina je – kupnja ne donosi sreću. Ona nudi tek kratka zadovoljstva, trenutke koji izblijede brže nego što se promijeni sezonska kolekcija. Konzumerizam nas uči da smo vrijedni onoliko koliko posjedujemo, a ne onoliko koliko jesmo. U toj potrazi za logotipima krije se praznina: odjeća može zagrliti tijelo, ali nikada neće zagrliti dušu.
I tu dolazimo do paradoksa modernog konzumerizma. Danas, s pojavom jeftinih i masovno proizvedenih modela, luksuzne marke više nisu rezervirane samo za elitu. Konzumerizam je stvorio iluziju dostupnosti, omogućivši „običnim ljudima“ da si barem na trenutak priušte luksuz.
Fast fashion i kopije dizajnerskih komada, dostupne po pristupačnim cijenama, pružaju osjećaj da i oni koji nikada neće moći posjedovati original mogu barem nakratko doživjeti taj svijet. Nošenje kopije luksuznih cipela daje iluziju da se možeš poistovjetiti s elitom, barem na nekoliko sati. Konzumerizam omogućava siromašnijima da se osjećaju, makar prividno, poput bogatih, potičući ih da troše novac na proizvode koji, na kraju, i dalje ostaju samo sjene onoga što je stvarno „luksuzno“.
Dolazimo do situacije kada bogatstvo nije samo u nekretninama, već u želji za imanjem i u moći koja dolazi s posjedovanjem.
Konzumerizam je stvorio čudnu ravnotežu – „obični ljudi“ troše svoj novac na jeftine kopije i proizvode koji im daju iluziju bogatstva, dok elita na neki način profitira dvostruko: oni prodaju luksuzne proizvode dostupne samo nekolicini, dok je preostali svijet zarobljen u potrazi za onim što ne može imati. I tako, dok bogati žive na svom Olimpu, ne razmišljajući o običnom čovjeku, ostatak svijeta ostaje u igri – „daj im kruha i igara“, dok se perpetuira beskrajni ciklus želja i aspiracija.
U tom svijetu, nije stvar samo u kvaliteti ili udobnosti. Velike modne kuće nisu stvorile samo odjeću – stvorile su čitavu kulturu, način života i, na neki način, novu klasnu podjelu. Bogatiji i moćniji danas ne nose samo tkaninu, već i simbol statusa.
Modna industrija postala je moderni ekvivalent prošlih plemićkih dvorova, koji bogatstvom jasno razlučuju sebe od „običnog puka“.
Svaka dizajnerska torba, svaki par cipela ili odijelo nisu samo investicija, nego i signal svijetu – „ja nisam kao ti.“
I tako, iako danas društva više nisu ista, niti su oblici bogatstva jednaki kao nekada, jasno je da ono što nosimo i dalje govori mnogo o tome tko smo i gdje stojimo. Bez obzira na to radi li se o trenirci koju oblače influenceri u trenutku slave ili o crnom odijelu s potpisom prestižnog dizajnera, odjeća ostaje ogledalo naše unutarnje slike, naših statusa, naših težnji – i društvenih podjela koje se nikada nisu u potpunosti izbrisale.
„U toj igri iluzija posebnu ulogu imaju i influenceri. Oni, često vođeni potrebom da pokažu glamur i stil života, kreiraju slike koje su nerijetko lažne, ali snažno utječu na mlade. Mnogi se tada, uspoređujući se s tim idealima, osjećaju neuspješno i manje vrijedno. Na taj se način stvaraju lažne vrijednosti i površna mjerila uspjeha. Nije bitno odakle dolazi bogatstvo – iz rada, nasljeđa ili čak kriminala – važno je jedino pokazati da imaš.
Rezultat toga je čitava generacija isfrustriranih, nesretnih i duhovno praznih mladih ljudi, koji u potrazi za vanjskim sjajem zaboravljaju vlastitu unutarnju vrijednost (ali to je neka druga tema o kojoj ću sigurno pisati).
Možda je, na kraju, jedino istinsko pitanje: je li luksuz u onome što oblačimo – ili u tome da se u vlastitoj koži osjećamo dovoljno dobro da nam logo ne treba? Da li se luksuz mjeri u tkanini, ili u unutarnjoj slobodi da kažemo – ja jesam, i bez toga? Odgovor prepuštam vama.
Foto:Pexels.com
Odjeća kao simbol statusa i iluzije bogatstva KRUHA, IGARA I MODNIH MARKI
2.9.2025.
Piše: Gordana Matković, Educamix – Centar za razvoj ljudskih potencijala.
„Kada razmišljam o modi – a mi žene, htjele to priznati ili ne, o njoj razmišljamo često, jer estetika nam je, čini se, upisana u DNK – često me obuzme osjećaj da je to mnogo više od odjeće koja pokriva tijelo“.
Vjerojatno ste se i same bezbroj puta uhvatile kako ljude, gotovo nesvjesno, procjenjujete kroz njihov stil, boje ili način na koji nose odjeću.
Znamo da je to, barem naizgled, pomalo površno, ali prvi dojam uvijek se upotpunjuje i slikom odjeće – one koja možda ne čini čovjeka, ali ipak govori nešto o njemu, njegovom pristupu životu, prioritetima i vrijednostima.“
Moda je kao neka vrsta osobne iskaznice koja nam pomaže da kažemo tko smo, čak i prije nego što otvorimo usta. Ali, kroz godine, shvatila sam da moda ima i svoju tamnu stranu – diskriminaciju. Podjele koje, iako često nesvjesno, određuju tko pripada određenim grupama, tko je „in“ i tko nije. Zvuči poznato, zar ne?
Odjeća je od davnina predstavljala mnogo više od pukog sredstva za zaštitu od vremenskih nepogoda ili praktične potrebe. U prošlim vremenima, ona je bila glavni indikator društvenog statusa. Plemići, kraljevi i bogati trgovci nosili su raskošne tkanine, izvezene bluze i skupi nakit, sve kako bi se jasno razlikovali od običnog puka. Nositi složene slojeve odjeće, izvezeno ručno, ili komade koji su koštali cijelo imanje, bio je način da se svijetu pokaže ne samo bogatstvo, nego i pripadnost određenoj društvenoj klasi.
U srednjem vijeku, boje su bile jedan od najvažnijih pokazatelja statusnog pripadanja. Skupe nijanse poput crvene ili zlatne bile su nedostupne za siromašne jer su zahtijevale posebne boje i pigmentaciju koja je bila gotovo nepristupačna za obične ljude.
Tako su purpurna i kasnije plava u nekim zemljama bile dozvoljene samo kraljevima. Kraljevi i aristokracija nosili su odjeću koja je svijetlila na sunčanoj svjetlosti, u kontrastu s tamnim i jednostavnim odjevnim predmetima siromašnijih. Sve je bilo simbolično – ni jedan detalj nije bio slučajan. Nositi odjeću određene boje ili kroja značilo je pokazati svijetu tvoju pripadnost određenoj kasti.
No, s vremenom, promijenili su se mnogi aspekti života. Plemići su nestali, monarhije su se smanjile, ali jedan aspekt ostao je nepromijenjen – odjeća i dalje ostaje simbol društvenog statusa. Možda je danas teško prepoznati tko je plemić, a tko običan građanin, ali pogledamo li pažljivije – odjeća i dalje čini jasnu podjelu. No, što točno znači kada bogati ljudi danas nose odjeću koja košta cijelo bogatstvo?
U današnjem društvu, dizajnerske marke poput Guccija, Chanela ili Louisa Vuittona postale su sinonim za luksuz. Astronomske cijene i prestižne etikete više nisu samo simbol stila, već način distanciranja od „običnih ljudi“ ili onih koji nemaju privilegiju takvog luksuza.
Jedna torbica od nekoliko tisuća dolara ne služi samo kao modni dodatak, već kao izjava – „Ja imam, ti nemaš.“ Ovaj vid modnog izraza postao je snažan način da se jasno istakne pripadnost eliti. Možda više ne nosimo prepunjene perle i zlatne ovratnike, ali nosimo marke koje su prepoznatljive u svakom kutku svijeta.
Naša odjeća, poput nevidljive zaštitne armature, odvaja nas od ostatka društva. I kao što je plemić mogao stajati u gizdavoj odjeći i pričati o svojim velikim posjedima, tako danas, kroz luksuzne marke, „novo plemstvo“ može šetati ulicama i izjaviti da pripada toj nekoj eliti koja si može priuštiti takav način života.
Ipak, unutar te iste modne scene razvile su se dvije paralelne struje. S jedne strane glasna, nametljiva logomanija – majice, torbe i remeni koji gotovo viču imena svojih brendova. S druge strane, tiha i profinjena suprotnost – kodirani, skriveni luksuz. Onaj tko doista ima bogatstvo, tko ne broji eure, ne osjeća potrebu pokazati ga na prvu. Njihov stil je diskretan, profinjen i lišen naglašenih logotipa. Njihove garderobe skrivaju bezvremenske komade brendova poznatih samo uskom krugu znalaca. To je luksuz koji se prepoznaje u šavu, u kvaliteti tkanine, u mirnoj jednostavnosti.
Suprotno tome, u tranzicijskim društvima poput našeg, logomanija je još uvijek moćna. Često se čini da etiketa zamjenjuje identitet. Kao da odjeća s vidljivim logotipom nije samo stvar estetike, nego i dokazivanje – „ja vrijedim jer imam“. Neki bi rekli da je to čak poseban oblik balkanizma, kulturnog koda u kojem brendovi nadomještaju sigurnost, pripadnost i samopouzdanje.
No svijet nije svugdje isti. U Skandinaviji, primjerice, luksuz je tih i nenametljiv. Ondje se naglasak stavlja na stil, održivost i nemarkiranje. Luksuz je imati kaput koji traje desetljećima, a ne onaj s najnovijim logotipom. Ondje se elegancija prepoznaje u jednostavnosti, a status u umjerenosti. Ta tišina luksuza ima gotovo „emancipatorsku“ snagu – oslobađa od potrebe da se vrijednost dokazuje etiketom.
Dok promatram te razlike, ne mogu se ne sjetiti knjige Naomi Klein, No Logo. Taj manifest, objavljen 2000. godine, raskrinkao je iluzije korporativnog kapitalizma i pokazao koliko su logotipi postali nova sredstva moći. No Logo nije samo akademska analiza, već i poziv na otpor – protiv medijsko-korporativnog ropstva i lažnih iluzija koje stvaraju brendovi.
Jer istina je – kupnja ne donosi sreću. Ona nudi tek kratka zadovoljstva, trenutke koji izblijede brže nego što se promijeni sezonska kolekcija. Konzumerizam nas uči da smo vrijedni onoliko koliko posjedujemo, a ne onoliko koliko jesmo. U toj potrazi za logotipima krije se praznina: odjeća može zagrliti tijelo, ali nikada neće zagrliti dušu.
I tu dolazimo do paradoksa modernog konzumerizma. Danas, s pojavom jeftinih i masovno proizvedenih modela, luksuzne marke više nisu rezervirane samo za elitu. Konzumerizam je stvorio iluziju dostupnosti, omogućivši „običnim ljudima“ da si barem na trenutak priušte luksuz.
Fast fashion i kopije dizajnerskih komada, dostupne po pristupačnim cijenama, pružaju osjećaj da i oni koji nikada neće moći posjedovati original mogu barem nakratko doživjeti taj svijet. Nošenje kopije luksuznih cipela daje iluziju da se možeš poistovjetiti s elitom, barem na nekoliko sati. Konzumerizam omogućava siromašnijima da se osjećaju, makar prividno, poput bogatih, potičući ih da troše novac na proizvode koji, na kraju, i dalje ostaju samo sjene onoga što je stvarno „luksuzno“.
Dolazimo do situacije kada bogatstvo nije samo u nekretninama, već u želji za imanjem i u moći koja dolazi s posjedovanjem.
Konzumerizam je stvorio čudnu ravnotežu – „obični ljudi“ troše svoj novac na jeftine kopije i proizvode koji im daju iluziju bogatstva, dok elita na neki način profitira dvostruko: oni prodaju luksuzne proizvode dostupne samo nekolicini, dok je preostali svijet zarobljen u potrazi za onim što ne može imati. I tako, dok bogati žive na svom Olimpu, ne razmišljajući o običnom čovjeku, ostatak svijeta ostaje u igri – „daj im kruha i igara“, dok se perpetuira beskrajni ciklus želja i aspiracija.
U tom svijetu, nije stvar samo u kvaliteti ili udobnosti. Velike modne kuće nisu stvorile samo odjeću – stvorile su čitavu kulturu, način života i, na neki način, novu klasnu podjelu. Bogatiji i moćniji danas ne nose samo tkaninu, već i simbol statusa.
Modna industrija postala je moderni ekvivalent prošlih plemićkih dvorova, koji bogatstvom jasno razlučuju sebe od „običnog puka“.
Svaka dizajnerska torba, svaki par cipela ili odijelo nisu samo investicija, nego i signal svijetu – „ja nisam kao ti.“
I tako, iako danas društva više nisu ista, niti su oblici bogatstva jednaki kao nekada, jasno je da ono što nosimo i dalje govori mnogo o tome tko smo i gdje stojimo. Bez obzira na to radi li se o trenirci koju oblače influenceri u trenutku slave ili o crnom odijelu s potpisom prestižnog dizajnera, odjeća ostaje ogledalo naše unutarnje slike, naših statusa, naših težnji – i društvenih podjela koje se nikada nisu u potpunosti izbrisale.
„U toj igri iluzija posebnu ulogu imaju i influenceri. Oni, često vođeni potrebom da pokažu glamur i stil života, kreiraju slike koje su nerijetko lažne, ali snažno utječu na mlade. Mnogi se tada, uspoređujući se s tim idealima, osjećaju neuspješno i manje vrijedno. Na taj se način stvaraju lažne vrijednosti i površna mjerila uspjeha. Nije bitno odakle dolazi bogatstvo – iz rada, nasljeđa ili čak kriminala – važno je jedino pokazati da imaš.
Rezultat toga je čitava generacija isfrustriranih, nesretnih i duhovno praznih mladih ljudi, koji u potrazi za vanjskim sjajem zaboravljaju vlastitu unutarnju vrijednost (ali to je neka druga tema o kojoj ću sigurno pisati).
Možda je, na kraju, jedino istinsko pitanje: je li luksuz u onome što oblačimo – ili u tome da se u vlastitoj koži osjećamo dovoljno dobro da nam logo ne treba? Da li se luksuz mjeri u tkanini, ili u unutarnjoj slobodi da kažemo – ja jesam, i bez toga? Odgovor prepuštam vama.
Foto:Pexels.com