O povratku u stvarni život, dobrim odlukama koje kratko traju i ženama koje još uvijek pokušavaju „hendlati“ baš sve A TKO JE REKAO DA MORAMO BAŠ SVE?
Piše: Gordana Matković, vlasnica Centra za razvoj ljudskih potencijala Educamix
Još osjećamo miris borova i smilja. Slani okus mora kao da je ostao na koži, a negdje u mislima još traje onaj crveni zalazak sunca zbog kojeg smo barem na trenutak vjerovale da život stvarno može biti jednostavniji.
Na odmoru nekako lakše donosimo dobre odluke.
Ove jeseni bit će drugačije.
Više ću hodati. Vježbat ću barem dva puta tjedno. Čitat ću. Neću svaki slobodan trenutak potrošiti na obveze. Otići ću ponekad u kazalište, na izložbu, na kavu bez gledanja na sat. Imat ću više vremena za sebe. Vrijeme je za promjene. Zvuči vam poznato?
Sve nam se to dok smo na odmoru čini sasvim izvedivo.
A onda dođemo kući.
Kofer još nije ni raspakiran, a perilica već radi. Treba srediti stan, frižider je prazan, mailovi su puni, posao je krenuo, netko nešto treba, nekoga treba nazvati, nešto organizirati, nešto platiti, nekamo otići…
I eto nas.
Prije nego što je miris smilja sasvim nestao iz naših misli, ponovno smo u starom ritmu. Nakon nekoliko tjedana hodanje je otpalo, knjiga stoji na noćnom ormariću na istoj stranici, za kazalište ćemo „kad bude malo manje gužve“, a vrijeme za sebe ponovno je postalo nešto što ćemo si priuštiti kad sve drugo završimo.
Samo što sve drugo nikada ne završi.
Odmorile smo se. Dovoljno da ponovno možemo sve izdržati.
Ali jesmo li se zato odmarale?
Kao da negdje postoji nepisani opis radnog mjesta žene u kojem sitnim slovima piše: „hendla sve“.
I još je poželjno da pritom ne izgleda kao da joj je teško.
Jesu li to ipak naslijeđeni obrasci?
Gledale smo majke koje su mogle sve. Ili smo barem mislile da mogu. Nismo uvijek vidjele koliko su bile umorne, koliko su svojih želja odgađale i koliko je puta njihovo „nije važno“ zapravo značilo „ja ću opet zadnja“.
I onda smo neke stvari promijenile. Obrazovale se, gradile karijere, postale financijski samostalnije, izborile drugačije odnose. Ali smo uz sve novo ponekad zadržale i staro.
Nismo izašle iz starih uloga. Samo smo na njih dodale nove.
Problem nije u tome što današnja žena može sve. Problem nastaje kada iz toga zaključi da baš zato mora sve.
A onda pogledamo svoje kćeri.
Govorimo im da moraju misliti na sebe. Učimo ih postavljati granice, da ne moraju svima ugađati, da se odmore, da ne dopuste da ih posao pojede i da njeguju svoje interese i svoj život.
A što im pokazujemo?
Majku koja govori „odmori se“, dok sama nikada ne sjeda. Koja govori „ne moraš sve“, dok istodobno pokušava sve držati pod kontrolom. Koja govori „nađi vremena za sebe“, a svoju knjigu već mjesec dana premješta s noćnog ormarića na stol i natrag.
Djeca ipak ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče i iz života koji pred njima živimo.
Odluke koje donosimo na odmoru možda uopće nisu naivne. Tamo, kad se malo utiša svakodnevna buka, jasnije čujemo što nam zapravo nedostaje.
Problem nije što smo na ležaljci odlučile više hodati, čitati i živjeti sporije. Problem je što se po povratku pokušavamo vratiti u isti život, s istim pravilima, a u njega samo ugurati još i šetnju, trening, knjigu, kazalište i „vrijeme za sebe“.
Naravno da ne stane.
Ne treba nam još bolja organizacija.
Nešto ipak mora van.
Za početak ne moramo napraviti revoluciju. Možemo pokušati nešto mnogo teže: ne odgovoriti odmah na svaki mail.
Pokušajte. Ako poruka nije hitna, ostavite je sat vremena. Dva. Možda čak do sutra. Vrlo je vjerojatno da se ništa strašno neće dogoditi.
Nemojte odmah preuzeti zadatak koji može napraviti netko drugi. Ne popravljajte za svima. Ne nudite se prve. Ne morate baš vi organizirati svaki obiteljski ručak, sjetiti se svakog rođendana i riješiti svaki problem prije nego što je netko drugi uopće primijetio da postoji.
Usudite se napraviti prvi mali korak. Ne prema tome da napravite više, nego prema tome da nešto napokon ne morate.
Možda ove jeseni zato ne trebamo još jedan popis svega što ćemo početi. Napravimo jedan sasvim drugačiji.
Što više ne moram?
Što radim samo zato što sam oduvijek radila? Što preuzimam prije nego što je itko stigao preuzeti? Zašto mi je lakše napraviti nešto sama nego pustiti drugoga da to napravi na svoj način? I što će se doista dogoditi ako nešto jednostavno ne napravim?
Kuća će ponekad biti malo manje uredna. Netko neće dobiti odgovor istoga trenutka. Netko drugi morat će nešto organizirati. I možda ćemo konačno pročitati onu knjigu.
A uz to pronađimo i svoj pokretač. Nešto što nas ne tjera, nego vuče naprijed.
Nekome je to knjiga koja čeka na noćnom ormariću. Nekome šetnja bez cilja, kazalište, izložba, slikanje, vrt, ples, dva sata samoće ili kava s osobom uz koju ne mora ništa „hendlati“.
A nekome je najbolji lijek protiv povratka s godišnjeg početi sanjati sljedeće putovanje.
Nije važno što je naša motivacija. Važno je da postoji nešto prema čemu idemo, a ne samo beskrajan niz stvari koje moramo obaviti. Nešto što nas podsjeća da život nije samo dobro organiziran raspored.
I možda naše kćeri od nas ne trebaju naučiti kako žena može sve. Možemo im pokazati nešto važnije: da žena smije odlučiti da ne mora sve.
A dok su miris borova i smilja još negdje u nama, dok još gotovo možemo osjetiti sol na koži i prizvati onaj posljednji zalazak sunca, pokušajmo se sjetiti što smo si tamo obećale.
Ne moramo sve promijeniti. Dovoljno je za početak jedno obećanje sebi ne prekršiti.
Jednu šetnju stvarno prošetati. Jednu knjigu otvoriti. Jedan mail ostaviti za sutra. Jednom reći: „Ne mogu danas.“ Rezervirati kartu za predstavu. Ili, zašto ne, onu avionsku.
Jer život neće jednoga dana postati dovoljno prazan da u njega napokon stane i vrijeme za nas.
Morat ćemo mu ga same napraviti.
Pa krenimo malim korakom.
Dok se još sjećamo kako je mirisalo ono ljeto u kojem smo sebi obećale da ćemo ovaj put živjeti malo drugačije.
Foto:Pexels.com
O povratku u stvarni život, dobrim odlukama koje kratko traju i ženama koje još uvijek pokušavaju „hendlati“ baš sve A TKO JE REKAO DA MORAMO BAŠ SVE?
Piše: Gordana Matković, vlasnica Centra za razvoj ljudskih potencijala Educamix
Još osjećamo miris borova i smilja. Slani okus mora kao da je ostao na koži, a negdje u mislima još traje onaj crveni zalazak sunca zbog kojeg smo barem na trenutak vjerovale da život stvarno može biti jednostavniji.
Na odmoru nekako lakše donosimo dobre odluke.
Ove jeseni bit će drugačije.
Više ću hodati. Vježbat ću barem dva puta tjedno. Čitat ću. Neću svaki slobodan trenutak potrošiti na obveze. Otići ću ponekad u kazalište, na izložbu, na kavu bez gledanja na sat. Imat ću više vremena za sebe. Vrijeme je za promjene. Zvuči vam poznato?
Sve nam se to dok smo na odmoru čini sasvim izvedivo.
A onda dođemo kući.
Kofer još nije ni raspakiran, a perilica već radi. Treba srediti stan, frižider je prazan, mailovi su puni, posao je krenuo, netko nešto treba, nekoga treba nazvati, nešto organizirati, nešto platiti, nekamo otići…
I eto nas.
Prije nego što je miris smilja sasvim nestao iz naših misli, ponovno smo u starom ritmu. Nakon nekoliko tjedana hodanje je otpalo, knjiga stoji na noćnom ormariću na istoj stranici, za kazalište ćemo „kad bude malo manje gužve“, a vrijeme za sebe ponovno je postalo nešto što ćemo si priuštiti kad sve drugo završimo.
Samo što sve drugo nikada ne završi.
Odmorile smo se. Dovoljno da ponovno možemo sve izdržati.
Ali jesmo li se zato odmarale?
Kao da negdje postoji nepisani opis radnog mjesta žene u kojem sitnim slovima piše: „hendla sve“.
I još je poželjno da pritom ne izgleda kao da joj je teško.
Jesu li to ipak naslijeđeni obrasci?
Gledale smo majke koje su mogle sve. Ili smo barem mislile da mogu. Nismo uvijek vidjele koliko su bile umorne, koliko su svojih želja odgađale i koliko je puta njihovo „nije važno“ zapravo značilo „ja ću opet zadnja“.
I onda smo neke stvari promijenile. Obrazovale se, gradile karijere, postale financijski samostalnije, izborile drugačije odnose. Ali smo uz sve novo ponekad zadržale i staro.
Nismo izašle iz starih uloga. Samo smo na njih dodale nove.
Problem nije u tome što današnja žena može sve. Problem nastaje kada iz toga zaključi da baš zato mora sve.
A onda pogledamo svoje kćeri.
Govorimo im da moraju misliti na sebe. Učimo ih postavljati granice, da ne moraju svima ugađati, da se odmore, da ne dopuste da ih posao pojede i da njeguju svoje interese i svoj život.
A što im pokazujemo?
Majku koja govori „odmori se“, dok sama nikada ne sjeda. Koja govori „ne moraš sve“, dok istodobno pokušava sve držati pod kontrolom. Koja govori „nađi vremena za sebe“, a svoju knjigu već mjesec dana premješta s noćnog ormarića na stol i natrag.
Djeca ipak ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče i iz života koji pred njima živimo.
Odluke koje donosimo na odmoru možda uopće nisu naivne. Tamo, kad se malo utiša svakodnevna buka, jasnije čujemo što nam zapravo nedostaje.
Problem nije što smo na ležaljci odlučile više hodati, čitati i živjeti sporije. Problem je što se po povratku pokušavamo vratiti u isti život, s istim pravilima, a u njega samo ugurati još i šetnju, trening, knjigu, kazalište i „vrijeme za sebe“.
Naravno da ne stane.
Ne treba nam još bolja organizacija.
Nešto ipak mora van.
Za početak ne moramo napraviti revoluciju. Možemo pokušati nešto mnogo teže: ne odgovoriti odmah na svaki mail.
Pokušajte. Ako poruka nije hitna, ostavite je sat vremena. Dva. Možda čak do sutra. Vrlo je vjerojatno da se ništa strašno neće dogoditi.
Nemojte odmah preuzeti zadatak koji može napraviti netko drugi. Ne popravljajte za svima. Ne nudite se prve. Ne morate baš vi organizirati svaki obiteljski ručak, sjetiti se svakog rođendana i riješiti svaki problem prije nego što je netko drugi uopće primijetio da postoji.
Usudite se napraviti prvi mali korak. Ne prema tome da napravite više, nego prema tome da nešto napokon ne morate.
Možda ove jeseni zato ne trebamo još jedan popis svega što ćemo početi. Napravimo jedan sasvim drugačiji.
Što više ne moram?
Što radim samo zato što sam oduvijek radila? Što preuzimam prije nego što je itko stigao preuzeti? Zašto mi je lakše napraviti nešto sama nego pustiti drugoga da to napravi na svoj način? I što će se doista dogoditi ako nešto jednostavno ne napravim?
Kuća će ponekad biti malo manje uredna. Netko neće dobiti odgovor istoga trenutka. Netko drugi morat će nešto organizirati. I možda ćemo konačno pročitati onu knjigu.
A uz to pronađimo i svoj pokretač. Nešto što nas ne tjera, nego vuče naprijed.
Nekome je to knjiga koja čeka na noćnom ormariću. Nekome šetnja bez cilja, kazalište, izložba, slikanje, vrt, ples, dva sata samoće ili kava s osobom uz koju ne mora ništa „hendlati“.
A nekome je najbolji lijek protiv povratka s godišnjeg početi sanjati sljedeće putovanje.
Nije važno što je naša motivacija. Važno je da postoji nešto prema čemu idemo, a ne samo beskrajan niz stvari koje moramo obaviti. Nešto što nas podsjeća da život nije samo dobro organiziran raspored.
I možda naše kćeri od nas ne trebaju naučiti kako žena može sve. Možemo im pokazati nešto važnije: da žena smije odlučiti da ne mora sve.
A dok su miris borova i smilja još negdje u nama, dok još gotovo možemo osjetiti sol na koži i prizvati onaj posljednji zalazak sunca, pokušajmo se sjetiti što smo si tamo obećale.
Ne moramo sve promijeniti. Dovoljno je za početak jedno obećanje sebi ne prekršiti.
Jednu šetnju stvarno prošetati. Jednu knjigu otvoriti. Jedan mail ostaviti za sutra. Jednom reći: „Ne mogu danas.“ Rezervirati kartu za predstavu. Ili, zašto ne, onu avionsku.
Jer život neće jednoga dana postati dovoljno prazan da u njega napokon stane i vrijeme za nas.
Morat ćemo mu ga same napraviti.
Pa krenimo malim korakom.
Dok se još sjećamo kako je mirisalo ono ljeto u kojem smo sebi obećale da ćemo ovaj put živjeti malo drugačije.
Foto:Pexels.com