Piše:Ivana Radić

 

Godinama se bavim komunikacijom, javnim nastupom i edukacijama, ali rad sa ženama u programu Majstorica javnog nastupa još jednom mi je pokazao koliko javni nastup zapravo nema veze samo s tehnikom govorenja.

Naravno da je važno kako stojimo, kamo gledamo, što radimo s rukama, koliko brzo govorimo i koristimo li poštapalice. Sve se to može naučiti i uvježbati.

Ali ispod svega toga postoji nešto mnogo važnije – koliko vjerujemo sebi, znamo li što želimo reći i usuđujemo li se pred drugima biti ono što jesmo.

Kroz rad sa ženama izdvojila sam tri stvari koje se iznova ponavljaju.

1. Žene premalo vjeruju sebi

„Jesam li dovoljno dobra?“
„Znam li dovoljno?“
„Što ako pogriješim?“
„Što ako netko u publici zna više od mene?“

Ta pitanja čujem često. I problem je što na njih nikada ne možemo dati konačan odgovor. Uvijek će postojati netko tko zna više. Uvijek možemo još nešto naučiti, pročitati ili pripremiti. Uvijek prezentaciju možemo još malo popraviti.

I upravo tu nastupa perfekcionizam.

Na prvi pogled djeluje kao dobra osobina – želimo biti pripremljene i napraviti nešto najbolje što možemo. Ali perfekcionizam vrlo lako postane izgovor za nečinjenje.

Još nisam spremna. Još samo da završim ovu edukaciju. Još samo da popravim prezentaciju. Još samo da steknem malo više iskustva.

I dok čekamo trenutak kada ćemo se osjećati potpuno spremnima, propuštamo prilike u kojima bismo upravo to iskustvo mogle steći.

Samopouzdanje, barem prema mom iskustvu, ne dolazi prije akcije. Ono raste kroz akciju.

Ne postajemo samopouzdane pa onda izađemo pred publiku. Izađemo pred publiku, možda pogriješimo, preživimo, pokušamo ponovno – i tako postajemo sigurnije.

2. Dobar govor mora imati poantu

Druga stvar koju vrlo često primjećujem nema veze sa samopouzdanjem, nego sa strukturom.

Kada nekoga pitam: „Što želiš da ljudi zapamte nakon tvog govora?“, odgovor nije uvijek jednostavan.

Želimo reći previše. Sve nam se čini važno. Krenemo objašnjavati jednu stvar, pa se sjetimo druge, napravimo digresiju, vratimo se na početak i putem izgubimo i publiku i sebe.

Možemo govoriti deset minuta, a da nakon toga publika zapravo ne zna što smo joj željele reći.

Zato prije svakog nastupa treba odgovoriti na vrlo jednostavno pitanje:

Koja je moja glavna poruka?

Ako publika od svega što kažem zapamti samo jednu stvar – što želim da to bude?

Tek kada to znamo, možemo odlučiti što u govor pripada, a što ne. Dobar javni nastup nije pokazivanje svega što znamo. Upravo suprotno. Vještina je izabrati ono što je važno i izreći to jasno.

Publika nam neće zamjeriti što joj nismo rekli baš sve.

Ali teško će zapamtiti išta ako smo joj pokušali reći sve.

3. Ne usuđujemo se biti svoje

Možda mi je ova treća stvar i najzanimljivija.

Kada trebamo stati pred druge ljude, odjednom počinjemo razmišljati kako bismo „trebale“ izgledati i zvučati.

Netko je elokventniji. Netko duhovitiji. Netko energičniji. Netko ima odlične prezentacije. Netko izgleda potpuno opušteno pred stotinu ljudi.

I onda ga pokušavamo kopirati.

A upravo tada gubimo ono zbog čega bi nas ljudi mogli slušati – sebe.

Ne mora svaka dobra govornica biti glasna, izrazito energična ili zabavna. Netko osvaja publiku mirnoćom, netko znanjem, netko toplinom, netko humorom, a netko sposobnošću da komplicirane stvari objasni jednostavno.

Nema jednog modela dobre govornice.

Naravno da možemo učiti od drugih. Možemo promatrati dobre govornike, analizirati njihove tehnike i preuzeti ono što nam odgovara. Ali cilj nije postati njihova kopija.

Cilj je pronaći najbolju verziju vlastitog načina komunikacije.

Javni nastup počinje puno prije izlaska na pozornicu

Zato danas, kada govorim o javnom nastupu, sve manje razmišljam samo o tome kako netko govori.

Više me zanima nešto drugo.

Vjeruješ li dovoljno sebi da izađeš pred ljude i prije nego što se osjećaš potpuno spremnom?

Znaš li što želiš reći i možeš li to reći jednostavno i jasno?

I na kraju – imaš li hrabrosti biti svoja?

Jer možemo naučiti gdje držati ruke. Možemo izbaciti poštapalice. Možemo uvježbati kontakt očima, disanje, glas i prezentaciju.

Ali najbolji javni nastup događa se onda kada iza svega toga postoji osoba kojoj vjerujemo.

A publici je puno lakše vjerovati nama kada prvo mi povjerujemo sebi.