Piše: Katarina Dropulić

Postoje trenuci kad ti život izmakne sve ispod nogu. Ne naglo nego sloj po sloj. Ljudi odu. Odluke promijene tok. Adrese se mijenjaju toliko često da zaboraviš gdje pripadaš. I dogodi se ono što nitko ne očekuje od rasta: osjećaš se kao da se rušiš.

Prošle godine sam izgubila baku. Bila mi je više od bake, bila mi je kao majka. Njezin odlazak nije bio samo gubitak osobe, to je bio gubitak korijena. U isto vrijeme život me bacao s jedne lokacije na drugu. Deset selidbi. Deset puta ispočetka. I dok bi mnogi rekli da sam “izgubila tlo pod nogama” ono što se stvarno dogodilo bilo je suprotno: prvi put sam se počela uzemljavati u sebi.

U tim prijelaznim prostorima gdje sve poznato otpada, događa se istina. Ne vidiš je odmah. U početku boli. Osjećaš se kao da si sama i zapravo jesi. I to je najteži dio. Naučiti biti sama, a ne usamljena. Naučiti slušati sebe bez buke izvana. Biti prisutna iako još ništa nije “opipljivo”. Nema potvrde. Nema rezultata. Samo ti i osjećaj da ideš u pravom smjeru, iako ne znaš točno kamo.

Ljudi se povuku. Neki ti više ne pišu. Neki te ne razumiju. I s vremenom shvatiš, i nisu svi stvoreni da te prate do kraja! Neki su tu samo za određene dionice. I to je u redu. Ne moraš više dokazivati tko si samo biti tko jesi.

Ono što otpada nije vas više služilo. Taj se lom događa kako bi se stvorio prostor za novo. Za ljude koji vas vide stvarno. Za odnose koji su duboki. Za život u kojem ne morate glumiti.

Polako, novi ljudi počinju dolaziti. Ne uvijek odmah, ali dolaze. I ono najvažnije – dolazite sebi. Sastavljate se, iznutra. I odjednom shvatite: ono što ste izgubili ustvari vas je spasilo. Na duge staze. A nekad ste mislili da je jedino, neponovljivo i suđeno baš vama.

Promjena nikad nije lagana, ali vodi prema autentičnosti. I to vrijedi svake izgubljene verzije sebe.

Složila sam se iako još nisam stigla. Još nema kuće u punom smislu te riječi. Još uvijek su neki dani magloviti. Ali prvi put, osjećam da stojim na zemlji koju sama stvaram. Sporo. Tiho. Svjesno.

Možda je upravo to sloboda – kada ništa oko tebe nije stabilno, ali ti jesi.

Foto: Katarina Dropulić