Razgovarala:Marta Radić

U svijetu u kojem se sve bilježi brzo i površno, Ivana Alerić bira drugačiji pristup. Njezin rad ne počinje pritiskom na okidač, već slušanjem, promatranjem i stvaranjem prostora u kojem se trenuci mogu dogoditi sami od sebe. Bilo da radi s poduzetnicama ili obiteljima, fotografija za nju nije inscenacija, nego čin prisutnosti — način da se zabilježi ono što je često nevidljivo, ali duboko stvarno. U ovom razgovoru govori o svom kreativnom procesu, odnosu prema intimnim trenucima, identitetu i granicama u poslu te o fotografiji kao jeziku koji ne treba objašnjenja.

 

Kako izgleda vaš kreativni proces – planirate li kad fotografirate ili sve ide spontano?

Moj kreativni proces temelji se na pripremi, ali fotografiranje je spontano.

Kada radim s poduzetnicama, obično prije samog fotografiranja uđemo u kreativni proces promišljanja i planiranja fotografiranja. Potrebno je dobro se čuti i razumjeti kako bi se priča mogla kvalitetno i jasno ispričati odnosno poduzetnica predstaviti svijetu sa svim svojim porukama i vrijednostima koje nosi.

Kada radim s obiteljima, ne radim pripremu što ću fotografirati, ali koristim priliku da malo upoznam obitelj i njihov ritam života kako bih otprilike dobila dojam kome dolazim.

Ne planiram poze ni kadrove, sva kreacija se događa na terenu. Opušteno provodim vrijeme s obitelji, promatram i čekam da se trenuci prirodno dogode.
Spontanost koja se primijeti na fotografijama rezultat je prisutnosti, iskustva i osjećaja za ‘ono nešto’.

 

Postoji li trenutak koji nikad ne biste snimili jer ga je trebalo doživjeti, a ne gledati kroz kameru?

Teško pitanje nekome tko je naučio svijet gledati fotografskim očima.
Fotografija je proces prisutnosti i do nje dolazi iz samog iskustva, iz doživljaja, iz proživljavanja nečega što se događa oko mene.

Da, ponekad može biti i distrakcija, ponekada je samo dovoljno promatrati ljepotu.

To je pitanje unutarnjeg pokretača, imam li kapaciteta angažirati jedan sloj mene koji će zabilježiti situaciju ili ne.
Ipak, na fotografiji se taj jedan trenutak može još dugo i ponovo proživljavati. Tome nam i služe fotografije, zar ne!?

 

Ako biste mogli fotografirati neki povijesni trenutak, koji bi to bio i zašto?

Fotografiji pristupam s antropološkog gledišta, uvijek mi je zanimljiv čovjek kao takav i sve oko njega (i u njemu) što utječe na to kako dišemo, živimo, rastemo. U tom smislu, svaki povijesni trenutak mi je zanimljiv jer ima svoju važnost na lenti vremena, svoju prošlost kako je do njega došlo i svoju budućnost koju će odrediti.

Ipak, od galame svijeta, više me privlače tihi i intimni trenuci koji se događaju unutar skrivena četiri zida. Kao npr. trenuci rođenja novog djeteta. Susret s novim bićem koje si donio na svijet. Koja je to promjena za pojedinca, a reflektira se na cijelu civilizaciju.

Mislim da nema povjesnijeg trenutka od toga.

Tko je otvoren za fotografiranje poroda, slobodno mi se javite da zabilježimo taj važan povijesni događaj!

Da fotografija može govoriti, što bi rekla vaša omiljena fotografija?

Tu bih prije svega trebala znati koja je moja omiljena fotografija, a to pak nije lagan posao!
Inače, fotografije itekako govore, samo je pitanje jesmo li naučili čitati taj “jezik”.

Jedna od dražih i vrlo znakovitijih fotografija  nastala je sasvim spontano.

Ovo je fotografija mene i mog sina, napravljena metodom dvostruke ekspozicije (najjednostavnije objašnjeno – kada na jedno platno želimo naslikati dvije različite slike odnosno na jednu fotografiju zabilježiti dva različita kadra).

Nas dvoje stajali smo jedan drugome nasuprot, fotografirala sam njega, a potom sebe. Na tadašnjem fotoaparatu nisam imala mogućnost vidjeti kako će izgledati konačna fotografija niti kako sam smjestila naša lica pa mi u tom kontekstu odmah na prvu fotografija govori o čudima na djelu.

Kada zagrebem malo dublje, fotografija govori o nama dvoje, našim identitetima, našoj povezanosti, našoj sličnosti, našoj vezi majka-dijete.

Također može i govoriti samo o meni (ili samo o njemu) i slojevima identiteta, karaktera, osobnosti koje postoje u svakome od nas, naših, naslijeđenih, izgrađenih, svakakvih.

Fotografije uvijek puno govore.

Koja vam je bila najveća greška na poslu – i što ste iz nje naučili?

Posljednjih dana razmišljam o vezi prirode mog posla i načina na koji bih poslu zbog toga pristupala. Naime, budući da se bavim vrlo osobnim pričama, tako i ja svemu tome pristupam vrlo osobno. Što je s jedne strane jako lijepo jer se baš tu nalazi jedinstvenost svakog od nas, naše kvalitete i vrijednosti.

S druge strane, kao i uvijek pitanje je mjere, i čini mi se da bih se često previše uplela u davanje i previše sebe što bi me znalo odvesti do toga da stvari shvaćam previše osobno, odnosno puno toga što nije i ne bi trebalo biti moje bih držala na sebi.

U tom smislu, svoju cjelovitost bih svakako njegovala za sebe, a u poslu davala samo one dijelove koji su potrebni za posao.

Koji je vaš “trik” da uhvatite trenutak koji svi drugi propuštaju?Moj “trik” je strpljenje, prisutnost, nastojanje da vidim ono između, ući u dubinu, ono što nije vidljivo iz aviona, što nije vidljivo svima. Volim utonuti u trenutak i pustiti intuiciji da vodi glavnu riječ.

Foto: Ivana Alerić