Razgovarala: Anita Vuković, dipl.oec.
Spisateljica, PR savjetnica, Poduzetnica

 

U svijetu u kojem je lako izgubiti autentičnost, pojavljuju se oni rijetki – čije prisustvo ne traži pažnju, nego prirodno zrači snagom. Jedna od njih je i Antonella Malis – sopranistica, umjetnica, žena snažnog glasa i još snažnije prisutnosti.

Njezin glas ne osvaja samo sluh, već i srce. Svaka izvedba, bilo operna arija ili suvremena interpretacija, nosi pečat duše – onu nevidljivu emociju koja ostavlja trag.

U ovom inspirativnom razgovoru zavirujemo iza pozornice – u prostor tišine, svakodnevice i unutarnje istine jedne od najsnažnijih ženskih umjetničkih osobnosti hrvatske glazbene scene

 

Tko je Antonella Malis kada se reflektori ugase, a tišina zamijeni pljesak publike?

Kod mene je to uvijek bila „lančana“ reakcija jer iz svake naizgled manje situacije stvaralo se nešto veće, novije, drukčije, pokazujući da jedno ne isključuje drugo te da je sve dio istog umjetničkog puta. Zastupljeni su bili svi žanrovi – od opere, oratorija, operete, mjuzikla, simfonijske glazbe, preko talijanskih i napoletanskih canzona do svjetskih evergreena, sve do crossovera kojem sam posljednjih desetak godina profesionalno posvećena. Čak sam se okušala i u glumačkim vodama snimajući film Bella Biondina, koji još nije prikazan javnosti.

No, dvogodišnji angažman (2004–2006) kao solistice Moskovskog državnog simfonijskog orkestra i gostovanja u prestižnim koncertnim dvoranama tijekom europske i svjetske turneje zasigurno će ostati nešto što me posebno obilježilo. Boraviti tada u centru Moskve, surađivati sa svjetski priznatim umjetnicima i imati za mentoricu veliku nacionalnu opernu divu Zaru Dolukhanovnu bila je čast i privilegija za mene kao mladu umjetnicu koja je na njihovom ruskom jeziku utjelovila lik Tatjane iz opere Evgenij Onegin P. I. Čajkovskog, a da se pri izgovoru u nijednom trenutku nije osjetilo da sam strankinja, pjevačica iz Hrvatske.

Tako sam 2006. godine bila prva umjetnica/umjetnik stranac koji je nastupao u gradu Soci nakon raspada SSSR-a. Sve je to popratila tamnoputa medijska scena intervjuima i reportažama jer im je to bio jedan od važnijih povijesnih događaja za njihovu kulturnu scenu. Posebna prilika bila je i posjetiti ljetnikovac Puškina, na koji su posebno ponosni.

Te je godine Soci proglašen gradom za Olimpijske igre. Imala sam lijep odaziv publike; znali su me sutradan zaustavljati na lungomaru, čestitati i komplimentirati da sam utjelovila Tatjanu baš kao prava Gruzijka. Moja mentorica mi je već tada sugerirala da nastavim umjetničku karijeru u koncertnom pravcu. Kao razlog navodila je da interpretacijom prenosim emociju koju treba vidjeti i osjetiti što više ljudi.

U početku mi je to izgledalo nemogućim – kako živjeti bez kazališta? No s vremenom je moj smjer karijere krenuo upravo koncertnim putem sve do današnjeg dana, i na tome ću joj uvijek biti zahvalna.

 

Vaš glas ima moć iscjeljenja – kada ste prvi put osjetili da glazba nije samo dar, već i Vaša životna svrha?

 

To je također jedno moje „malo čudo“. Živjeti u gradu koji ima pet milijuna stanovnika, dobiti poziv za nastup na nacionalnoj televiziji u natjecateljskoj emisiji o poznavanju talijanske kulture, meni kao studentici iz mlade države Hrvatske bio je poseban izazov, ali i motivacija. „Slučajno“ ili srećom, moje cimerice iz Salerna predložile su da otpjevam njihovu napoletansku pjesmu „I’ te vurria vasa“. Bile su jako uporne i vrijedne u radu sa mnom za moj napoletanski izgovor. Tako su me dobro istrenirale da je žiri komentirao kako pjevam bolje nego sami Talijani.

Zbunjivalo ih je moje ime i prezime, Antonella Malis, koje zvuči talijanski, pa su u nekoliko navrata provjeravali jesam li zaista iz Hrvatske. Nastupala sam uz gitarističku pratnju pokojnog prof. gitare Gorana Listeša. Nedugo nakon pobjede uslijedio je zajednički nosač zvuka Canzone Napoletana, gostovanja, promocije i nastupi po svijetu više od 20 godina zaredom.

Iste godine, 1999., par mjeseci nakon pobjede na RAI TV-u, dobila sam poziv iz Vatikana za nastup pred Papom Ivanom Pavlom II. Taj nastup ću pamtiti dok živim. Uz pratnju austrijskog svećenika na orguljama pjevala sam Panis Angelicus i Alleluju. Znam da sam bila fokusirana na izvedbu, no cijela atmosfera bila je spokojna i veličanstvena. Uz Papu Ivana Pavla II. osjećao se veliki mir i blaženstvo.

U Rimu sam živjela pet godina, zavoljela taj grad, mentalitet ljudi, stekla mnogo dragih prijatelja, no 1999. godina bila je moja godina prekretnica.

Kako kroz godine uspijevate očuvati autentičnost u svijetu koji često potiče na prilagodbu i kompromis?

 

Odrastala sam u glazbenoj obitelji gdje se osim klasične glazbe njegovala i popularna, podjednako naša i svjetska, pa sam od malih nogu pokazivala afinitet prema različitim glazbenim izrazima. Godine 2015., već s dobrom karijerom iza sebe, pozvana sam bila u Toronto u Canadian Opera Company kao jedna od deset pjevačica iz cijelog svijeta na radni susret s vokalnom pedagoginjom Joann Dorneman iz Metropolitan Opere (NY).

Odabrana sam bila po svojoj specifičnoj boji glasa te me je u radu zanimalo kako paralelno voditi klasičnu i crossover karijeru. Odgovor me šokirao i bio vrlo direktan: iako imam predispozicije za obje, potrebno se profesionalno opredijeliti samo za jednu – ili klasičnu ili crossover.

Iako mi je u početku bilo teško balansirati između obje, s vremenom se crossover pristup sve više razvijao i nudio mi mogućnosti smjelog izražaja kao umjetnici. Na svjetskoj sceni već su postojala imena koja pokazuju kako se crossover profesionalno radi i živi poput Sarah Brightman, Audre McDonald, Il Diva, Katherine Jenkins i drugih, što me ohrabrivalo da mogu i ja.

Moj dalmatinski temperament i unutarnji žar za izražajem, šarm mediteranske i latino glazbe, ljepota, nježnost i lakoća življenja, more i ljubav kao vječna inspiracija – sve to me čini živom i pokreće u stvaranju mojih crossover koncerata i dijeljenju emocija s publikom.

Vaša izvedba “Mambo Italiano” donosi nevjerojatnu svježinu i strast – koliko Vam znači povezivanje klasične tehnike i suvremene energije?

Mogu napraviti stotine generalnih proba, no na sceni, gdje se osjećam „kao doma“, kada se upale reflektori i krene koncert, počinje prava Antonella – onaj glas, ona pjesma, interpretacija, emocija koja se osjeća „u zraku“. Ta energija i snaga glazbe puno su veće od same mene. Dopuštam joj da me potpuno preuzme i kao takva, putujući kroz mene, dođe do srca publike.

Taj osjećaj, taj momentum je „onaj trenutak“ kada poželiš da traje vječno… Volim svoj poziv i sretna sam kad ga mogu podijeliti svijetu.

 

Postoji li trenutak na sceni koji ste posebno duboko proživjeli, onaj koji Vas i danas podsjeća zašto radite to što radite?

Kada sam 2019. godine na jednom nastupu upoznala zbor laringektomiranih osoba, pjevača koji pjevaju bez glasnica – „Optimiste“ – i njihovu osnivačicu i voditeljicu dr. sc. logoped Tamara Živković Ivanović, promatrajući ih za vrijeme njihova nastupa, cijeli mi je život poput filma preletio pred očima. Tog trenutka sam osvijestila koliko je glas zapravo moj život i koliko je moćan.

Glas je najjači alat za materijalizaciju ičega. Pomoću glasa imamo mogućnost izraziti se u svijet, razvijati komunikaciju, artikulirati emocionalno stanje bića.

No, svijest o njegovoj moći tek treba saživjeti u društvenoj zajednici, i zato koncertom „Glasom od srca za osobe bez glasnica“ potičemo javnost na osvještavanje važnosti odnosa prema glasu, tom poklonu danom nam rođenjem. U svakodnevnom i profesionalnom životu koristimo se glasom automatski i ne razmišljajući.

No, postoji i unutarnji glas kojeg često zanemarujemo poslušati. Kroz tog unutarnjeg „sabotera“, kojeg najbolje prepoznajemo kada smo u tišini sa sobom, možemo upoznati cijelu skalu naših emocija od straha do ljubavi. Godine 2021. gostovala sam kao predavač studentima logopedije na odjelu fonijatrije KBC Rijeka te kao panelistica kongresa Međunarodne mreže žena na temu „Tvoj glas je tvoja moć“.

 Kako uspijevate održati ravnotežu između profesionalnih izazova i osobne svakodnevice? Gdje pronalazite svoju tišinu i snagu?

Današnji svijet bih usporedila sa jednim velikim vrtom u kojem je netko zadužen čistiti korov, a netko za saditi cvijeće i njegovati biljke kako bi svi mogli uživati u plodovima tog vrta. I što je vrt raskošniji plodovima, bogatiji bojama i mirisima, to je bivanje u njemu svima ljepše.

Tako bi uloga umjetnika, kao članova šire društvene zajednice, u tom vrtu bila saditi sjemenke plemenitosti i širiti entuzijazam, talente, ljubav i radost, koje su ovom svijetu prijeko potrebne svakim danom sve više.

Umjetnost je „čuvarica ljepote“ potrebna za ravnotežu u svemiru, jer ljepota je način na koji se odnosimo prema sebi i svijetu oko sebe.

 

Vjerujete li da glazba, kada dolazi iz srca, može mijenjati svijet – i kakvu poruku Vi nastojite ostaviti svakim svojim nastupom?

Rekla bih da je elegancija odnos prema životu. Ne bih to mjerila samo odijevanjem ili držanjem. Puno je dublje. Za mene je elegantna ona osoba koja u različitim životnim situacijama uspijeva održavati jednaku razinu dostojanstva, ljudskosti, čovjekoljublja i plemenitosti.

„Ostala si uvijek ista“, kako pjeva pjesma, a ja nadodajem: ostaješ i budi uvijek „onaj isti“ čovjek. Na kraju, sve prolazi, svi smo prolazni. Važno je samo koliko smo voljeli i koliko smo bili voljeni.

 

Što biste poručili mladim djevojkama koje osjećaju poziv umjetnosti, ali se boje napraviti prvi korak?

Uvijek „birajte“ samopouzdanje. Ono je vaša istina. Živite smjelo svoju istinu. Vjerujte procesu.

 

Tko ili što je za Vas bio najveći životni učitelj?

Veliko životno iskustvo stečeno godinama danas mi pomaže prepoznati i sagledati mnoge životne situacije u karijeri kao i privatnom životu.

Mišljenja sam da je svatko rođen sa barem jednim talentom da ga podijeli sa svijetom. U mnogima sam prepoznavala njihove talente i imala priliku podržavati ih na njihovom putu razvoja, dati im vjetar u leđa kada ni sami još ne bi povjerovali da je to moguće, a potom, nakon nekog vremena, svjedočiti i veseliti se rezultatima njihova uspjeha.

U svojim projektima slovim za lidericu, glavnu organizatoricu, solisticu, no timski rad je ključan za uspjeh. Svjesna sam te važnosti i zahvalna svim mojim glazbenicima i suradnicima na sinergiji kojom zajedno stvaramo lijepe i plemenite priče.

 

 Kada osluškujete svoje srce, gdje ga vidite u vremenu koje dolazi – postoji li još neka uloga, scena ili izazov kojem se radujete?

„Na kraju će te ljudi pamtiti po tome kako su se osjećali uz tebe.“ Trag koji ostavljamo nije samo riječima ili djelima, već emocijama koje smo izazvali. Pamteći nas, ljudi pamte i svoje osjećaje, a osjećaj je ključ svih naših odgovora.

Foto:

Ivana Tepeš Galići Antonella Malis