Autorica: GordanaMatković, Vlasnica i direktorica Educamix – centar za razvoj ljudskih potencijala

Zašto se smatra pogrešnim biti sebičan i prvo misliti na sebe? Zašto ne možemo voljeti sebe više od svog oca, majke, braće i sestara, bilo koga? Zašto se ne smatra ispravnim imati ljubav prema sebi prije ljubavi prema nekom drugom? Iako se to nekim ljudima čini očiglednim, mnoge od nas se bore s idejom da sebe stave na prvo mjesto.

 

Odgajane smo da mislimo kako uvijek trebamo druge stavljati ispred sebe i ignorirati vlastite potrebe – da je to na neki način arogantno ili egocentrično i nije ispravno. Naše majke i bake nisu se znale zapitati što osjećaju i trebaju, a samim time nisu znale naučiti svoje kćeri kako poštovati vlastite osjećaje i potrebe.

Nedavno sam sa svojom prijateljicom razgovarala o tome zašto nam je toliko nesnosno teško staviti svoje potrebe na prvo mjesto, posebno kada je riječ o našoj obitelji. Moja prijateljica je rekla da će, ako je majka treba, ostaviti sve svoje trenutne potrebe i požuriti kod nje, čak i ako majka nije tražila pomoć. Naime osjeća krivicu ako se odmah ne odazove njenom pozivu. Rekla je da se osjeća odgovornom za dobrobit i sreću svoje majke. I nije to situacija samo s majkom, moja prijateljica ostavlja sve što radi i priskače u pomoć kad je god netko nešto traži. Ona to radi i sa svojim prijateljima.

Razumijem ponašanje svoje prijateljice. I ja imam tendenciju odustati od svega što radim i pomoći nekome, pogotovo kad je u pitanju moje, sad već odraslo dijete i moja prijateljica, kao i ja imamo dugu povijest pretjeranog prilagođavanja tuđim potrebama i premalog prilagođavanja vlastitim, čak i kad znamo da zanemarujemo sebe i znamo da ćemo se osjećati pod stresom jer nismo obavili posao koji smo namjeravali napraviti.

Zašto moja prijateljica i ja imamo tu ugrađenu tendenciju da sebe stavljamo na zadnje mjesto? I zašto je ova tema toliko zastupljena upravo među ženama?

Nas dvije nismo usamljeni slučajevi, mnoge žene s kojima sam razgovarala o ovoj temi su inteligentne, uspješne žene,ali isto tako žene koje ne znaju postaviti zdrave granice.

Zaista bismo trebali znati bolje, ali nekako, kad poziv dolazi od naših majki, odrasle djece, članova obitelji i prijatelja, pitanje koje nam se podsvjesno nameće je što nam je potrebno, što je ispravno, i najbolje za nas biva potisnuto u stranu. Tuđe potrebe nadjačavaju naše vlastite jer nam nekako glasnije zvone u ušima, a u srcu se osjećaju važnije.

Jedan od razloga zašto se to događa tolikom broju žena jest to što dolazimo iz duge generacijske povijesti žena u kojoj su potrebe žena bile namjerno prešućivane i poricane seksizmom i patrijarhatom. Moja prijateljica i ja, kao i mnoge žene s kojima razgovaram o ovoj temi, dolazimo iz obitelji u kojima se nije tražilo niti poštovalo ono što su trebale naše majke i bake.

Jezik koji je žene pitao što osjećaju i trebaju nije se govorio u njihovo vrijeme. A budući da ovaj emocionalni jezik nedostaje, naše majke i bake nisu naučile kako ga verbalizirati.

 

Drugi razlog zašto se ovo događa je ono što ja zovem” Kultura ženskog služenja” . Ovo je krovni izraz koji koristim kako bih obuhvatila sva kulturna uvjerenja koja imamo o tome kako su žene skrbniji i podložniji spol,da ne kažem drugotnije i da je uloga i dužnost žene brinuti se i njegovati svoju obitelj i zajednicu, a da zauzvrat ne treba skrb.

Ovakav način razmišljanja stvorio je navedeni generacijski obrazac nepriznatih ženskih potreba. Stvorio je obrazac samozanemarivanja koji su naše majke i bake naučile tolerirati i normalizirati, jer drugačije nisu znale.

Seksistički je tretirati žene kao da nemaju emocionalne potrebe i očekivati od njih da se previše prilagođavaju tuđim potrebama, a premalo svojima. No iako je seksistički i pogrešan, ovaj je stav raširen diljem svijeta. Toliko je ukorijenjen u našoj psihi i upleten u vjerske doktrine da često ne prepoznajemo štetu koju nanosi našem emocionalnom blagostanju, osnaživanju, jednakosti i odnosima između majke i kćeri. U obitelji moje prijateljice i  vlastitoj,ovo uvjerenje čini normu gledanja na žene. A ako se usudimo reći ne, i ne dođemo kad trebamo, obitelj nas tretira kao sebičnu i lošu, nemarnu kćerku, suprugu i majku. Obitelji poput naše ne prepoznaju da žene imaju vlastite potrebe.

Oni ne vide žongliranje koje žene izvode dok balansiraju svoje potrebe s potrebama i očekivanjima drugih ljudi. Oni ne shvaćaju da je seksistički i emocionalno nemarno očekivati od žena da sebe stave na zadnje mjesto. Ali kad odrastete u obitelji u kojoj se potrebe žena ne izražavaju niti prepoznaju,ne naučite kako prepoznati ili izraziti svoje. Previše vam je ugodno biti zadnji na popisu obaveza i naučite tolerirati odnose u kojima niste važni. A kada vas se pozove da pomognete, vaš generacijski otisak snažno se aktivira, iako na nekoj razini znate da zanemarujete same sebe.

 

Čak i u ovom vremenu jednakosti i feminizma, žene su još uvijek uvelike uvjetovane da od malih nogu služe u društvu.

Mladim se djevojkama govori da je njihov posao brinuti  o kućanskim poslovima,brinuti za djecu itd. Žene se potiču da skrenu pogled, stave druge (osobito muškarce) iznad sebe. Žene to stalno slušaju i podsvjesno usvajaju.

Zbog čega se žene pobrinu o svima prije nego li o sebi? Zbog osjećaja krivnje, bolesne nesebičnosti, niskog samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti, iskrivljene slike o sebi, prevelikih očekivanja, pokušaja da se dokažu drugima, da ne razočaraju druge itd…Ovaj destruktivni niz duboko je ukorijenjen u žensku psihu koja kao da je manje vrijedna i sreću mora zaslužiti. Treba se potruditi više,bolje,teže, a da joj je pritom, zabranjeno reći„ne“. Zapravo,z abranjeno joj je osjećati. Nitko je ne pita kako se osjeća pa ni ona sama. A često, osjeća se iscrpljeno, bez energije, uplašeno, plačljivo,na rubu snage,iskorišteno, glupavo, bezvrijedno.

Na primjer, žene koje se žele sterilizirati liječnici pitaju „Što ako muškarac u njihovom životu jednog dana želi imati djecu?“ ne pitajući ih koje su njene želje. Društvo njeguje žene da se oblikuju kako bi odgovarale očekivanjima muškaraca oko sebe.

Stvarno je jako teško riješiti se takvih uvjerenja koja vas željeli to ili ne na neki način oblikuju i određuju

Toliko žena radi poslove (jer jednakost i kapitalizam znače da je to sada očekivano i potrebno), ali također obavljaju 70% kućanskih poslova, poput kuhanja, čišćenja itd. Broj muškaraca koji ne znaju obaviti osnovne kućanske poslove je zapanjujuć.

Mnoge žene to rade bez razmišljanja. Toliko smo uvjetovane da sebe i svoje potrebe stavljamo na zadnje mjesto, a ideja o stavljanju svojih potreba iznad onih oko nas nam ni ne pada na pamet. Često kad sebe stavimo na prvo mjesto, napadnute smo kao sebične i nemarne. Rekla bih da je to na neki način kodirano u našem kulturnom jeziku.

Na primjer, mnogi muškarci brigu o vlastitoj djeci nazivaju “čuvanjem djece”. Čuvanje djece je ono što radite kad preuzmete brigu o djeci koja je tuđi posao. Mnogi muškarci govore o tome kako “pomažu” kod kuće u kućanskim poslovima, implicirajući da je to ženski posao i da oni pomažu ženama u njihovom poslu kao da to kućanstvo nije i njihovo.

Kad prolazite kroz život u kojem vam je izričito rečeno da druge stavljate na prvo mjesto i društvo vas uvjetuje da to činite, teško je sebe staviti na prvo mjesto, pogotovo kada vas osuđuju ako to uspijete učiniti.

Nakon što su se pobrinuli za sve ostale, žene sebe uvijek stavljaju na zadnje mjesto i često im preostaje vrlo malo za dati. Postoje mnoge žene koje ne žive one samo postoje. Ovo je oblik samozlostavljanja. Žene svoju iscrpljenost često nose kao znak časti.  Što više činite za svoje voljene, to postaje prihvatljivije “prepustiti se “.  Žene vjeruju da je u redu postati “žrtveno janje” unutar vlastite obitelji Ovo je laž u koju si dopuštamo vjerovati, ali nužno je probuditi se, ne samo zbog nas samih već iz zbog naše djece i svih budućih generacija! Izazov za žene je taj da moraju ponovno istražiti što znači biti supruga i majka.

Biti dobra supruga i majka znači da ako se ne brinete o sebi, dugoročno gledano,u konačnici štetite svim drugim ljudima koje volite u svom životu.

Strah od odbacivanja, strah od prihvaćanja onoga što stvarno osjećaju prema sebi, strah od suočavanja s idejom da nisu dovoljne, strah od prihvaćanja onoga što drugi mogu osjećati prema njima. To je pokušaj da se osjećaju vrijedno. Osjećate se vrijednim samo kada dajete, maksimalno. Dopuštaju da ih strah obuzme i dopuštaju drugim ljudima da odrede njihovu vlastitu vrijednost. Unutarnji barometar koji mjeri, vodi i usmjerava vaš život kao osnažene žene koji vam daje do znanja da ste dovoljne-je pokvaren i treba ga popraviti..

Želim se osvrnuti i demistificirati neke zablude koje nas koče da se brinemo o najvažnijoj osobi u našim životima:

1.MISLIMO DA BRIGA O SEBI ZNAČI BITI SEBIČAN

Brinuti se o sebi suprotno je sebičnosti jer nas jača i omogućuje nam da bolje podržimo svoje voljene Nikome nismo od koristi ako nam je energija istrošena jer smo je dali do zadnjeg djelića Briga o sebi je protuotrov za stres, jer gradi otpornost kako bismo se lakše nosili s izazovima.

Sjetite se uputa u avionu kad objašnjavaju kako staviti masku za kisik-”U slučaju pada zrakoplova, prvo stavljate masku sebi, a zatim vašoj djeci”, jer kako pomoći njima ako nismo prije toga osposobile sebe?

2.BRKAMO “SPAŠAVANJE” S BRIGOM

Često žrtvujemo brigu o sebi jer smo previše zauzeti spašavanjem svih ostalih. Ali ljudi moraju naučiti vlastite lekcije u životu, koliko god to bilo bolno. Tko ste vi da odlučujete da znate što je ispravno za njih? To je sebično jer se temelji na  vlastitim željama za njih, što možda nije u njihovom najboljem interesu.

Način na koji stvarno možemo pomoći jest da se usredotočimo na sebe i prestanemo pokušavati upravljati tuđim životima. Iako mislimo da brinemo tako što ih”spašavamo”od neugodnih iskustava u njihovim životima, uskraćujemo im priliku da se suoče s vlastitim izazovima, ojačaju ili nauče lekciju iz toga Spašavajući ih svaki put, iz onoga za što vjerujemo da je ljubav, ostatak obitelji omogućuje ovoj osobi da se i dalje osjeća bespomoćno, a mi sami izgaramo od stresa.

 

 

Ne mislim da nikada ne bismo trebali pomagati ljudima, ali postoji razlika između pružanja podrške nekome tko traži i preuzimanja na sebe da spasimo nekoga i učinimo da njegov život ispadne na način na koji mi mislimo da treba.

Navikli smo na odnose temeljene na potrebama, a ne na istinskoj ljubavi.

Često se zaljubimo u ideju da smo zaljubljeni jer gledamo holivudske filmove koji ljubav prikazuju kao dramatičnu, i potrebu da budemo s nekim 24/7.

Kada dajemo s ovog mjesta, dajemo previše jer vjerujemo da moramo umrijeti za tu osobu i druge takve dramatične izjave. Kao što je Ernest Hemingway napisao u Muškarcima bez žena, “Najbolnija stvar je izgubiti sebe u procesu previše voljeti nekoga i zaboraviti da si i ti poseban.”

Često ne shvaćamo svoju pravu vrijednost. U konačnici, sve se svodi na to da mislimo da drugi vrijede više od nas. Ako smo sigurni u svoju ljubav prema sebi i ponašamo se prema sebi kao dasmo vrijedni, to je ono što ćemo privući natrag.

A što znači brinuti za sebe i stavljati sebe na prvo mjesto?

Briga o sebi je praksa preuzimanja aktivne uloge u zaštiti vlastite dobrobiti i sreće; samoizražavanje je bitan oblik brige o sebi. E pa drage moje žene, vrijeme je da se oslobodimo ovih nametnutih okova i počnemo disati punim plućima.

Donosim NEKOLIKO SAVJETA koje i same već znate kako do svoje slobode bez osjećaja krivnje:

• Budite svjesne svojih potreba. Većina žena je pod pritiskom svakodnevice zaboravila svoje osnovne, emocionalne potrebe.
• Briga o sebi nije izraz sebičnosti nego ljubavi. Svatko tko kaže da ste sebični jer brinete o svojim potrebama nije na vašoj strani.
• Reći „ne“ je izraz osobnog integriteta Slušajte svoje tijelo Ono ne laže Zna kad je odgovor „da“,a kad je „ne“.
• Ne morate sve odmah i sada.
• Njegovanje bliskih odnosa–važno je za mentalnu ravnotežu i zadovoljstvo životom.
• Živite u sadašnjosti-Živite dan po dan i obavljajte posao po posao
• Koristite offline vrijeme – barem sat do dva dnevno ugasite internet i društvene mreže da biste se povezale sa sobom i svojim mislima.
• Pronađite aktivnost koja vas opušta i bez ikakvog osjećaja krivnje pronađite vrijeme za prakticiranje tea ktivnosti.
• Brinite o svom tjelesnom i mentalnom zdravlju. Pronaći jednu aktivnost ili ideju za nešto što će vam hraniti dušu i poboljšati raspoloženje možda nije lako, ali kad pronađete ono što je zaista po vašoj mjeri to je pravi korak ka promjeni. Dati sebi prednost prvi je korak prema ljubavi prema sebi, a ljubav prema sebi je ono što će vam omogućiti da volite druge. Nikada ne možeš biti tu za nekoga,sve dok nisi dovoljno jak da budeš tu za sebe.
• Uspostavite granice. Granice su tanka linija između ljubavi prema sebi i nesebičnosti. Budite dosljedne, ostanite čvrste pri svojim izborima i život će vas tretirati na najbolji mogući način.

Ako se ti nećeš pobrinuti za sebe,tko će onda?

Foto:Pexels.