Categories: Izdvojeno

Kolumna Gordane Matković – Zašto ogovaramo?

Tekst: Gordana Matković, Educamix Centar za razvoj ljudskih potencijala

Ogovaranje drugih ljudi staro je vjerojatno koliko i ljudi. Što je toliko zanimljivo u ogovaranju? Zašto to činimo toliko često i na koji način te što to govori o nama? Ogovaranje je zanimljiv društveni fenomen istraživan i sa sociološke, i s psihološke strane. Bitna je komponenta ta da uz informaciju koju prenosimo dodajemo i vlastiti sud, koji nudimo čak i plasiramo kao činjenicu.

Svi tvrdimo da ga mrzimo, svi kažemo da ga preziremo. Ali zapravo svi to radimo. Zašto je ogovaranje tako primamljivo? I ako je tako dobro, zašto želimo poreći sudjelovanje u ogovaranju? Činjenica da svi tvrdimo da mrzimo ogovaranje/tračanje, dokazuje da ogovaranje nije u skladu s našom savjesti. Jer da jest, ne bismo tako žestoko poricali ogovaranje, zar ne?

Zahvaljujući društvenim medijima, sada nam je sasvim normalno pa čak i poželjno javno raspravljati o životima drugih. Ljudi koji vole tračati ne žive samo u malim gradovima i nisu stereotipne kućanice koje tračaju u dvorištu s druge strane. Ogovaranje je drugačije u današnjem svijetu. Danas je to zahvaljujući medijima i društvenim mrežama ukorijenjeno u svačiji svakodnevni život.

Revno slušanje trača također je jednako ogovaranju. Uvijek trebamo znati da se onome tko vas ogovara ne može vjerovati. Tko te ogovara, ogovarat će i tebe. Ako mislite da nikada u životu niste ogovarali ili da ne volite ogovaranje, razmislite još jednom. Da, ogovaranje se također može promatrati kao oblik komunikacije koji se koristi za razmjenu informacija. Međutim, čak i kada javno dijelite istinite informacije o nekome, unatoč tome što znate da toj osobi možda nije ugodno javno dijeliti te informacije, upuštate se u štetne priče koje zaista mogu imati i nesagledive posljedice za tog pojedinca. Pokušajmo se staviti u njegove cipele, kako bi se mi osjećali i kakve to posljedice može izazvati.

Trebali biste znati da nije svako ogovaranje loše, ali je svako klevetanje ogovaranje. Kleveta je kada širite nepotvrđeno negativno izvješće ili informaciju o nekome bez prilaganja ikakvih dokaza istine. Da, to je jednako laganju.

Odgovorni smo za svoje riječi. Ogovaranje je mnogima od nas prirodno. Ponekad možemo ogovarati sami sebe kako bismo se osvetili, kako bismo se dodvorili nekome koga želimo impresionirati, kako bismo se osjećali bolje kada nas netko zastraši ili čak samo da bismo razbili dosadu. Iskreno, nijedan od ovih razloga nije dobar. Motivi su uvijek ljubomora, stjecanje moći, prihvaćanje, zavist. Skoro uvijek se fokusiramo na to da sebe podignemo gurajući druge prema dolje. Kada govorimo o drugima iza njihovih leđa stvari koje su uvredljive, pogrdne i nepotvrđene, to se odražava na to tko smo mi.

Ljudi koji tračaju imaju živote, kao i svi drugi. Ali radije pobjegnu od svojih problema i razmišljaju o problemima drugih ljudi kako ne bi morali razmišljati o svojima. To je njihov obrambeni mehanizam. Ono što ne znaju je da gube vrijeme koje bi mogli uložiti u sebe. Jedna od najzanimljivijih stvari o tračerima je ta da rijetko priznaju da vole tračati. Često su nesvjesni da su upravo oni tračeri. Kad bi vas netko opisao kao “tračera”, nedvojbeno biste se osjećali uvrijeđeno.

Ako bismo napravili introspektivu i iskreno odgovorili na pitanje koliko vremena svaki dan provedete tračajući, vjerujem da bismo se jako iznenadili pa čak i posramili?

Studija iz 2019. objavljena u časopisu Social Psychological and Personality Science pokazala je da tračamo – u prosjeku – 52 minute dnevno. Razlikuje se od osobe do osobe. Također ogovaranje/tračanje se više povezuje sa ženama, no studije na tu temu pokazuju da to nije nužno slučaj – žene su sklonije neutralnijem ogovaranju od muškaraca. “Vrlo vjerojatno postoji element seksizma” u tim stereotipima, a ta reputacija pripisuje se tome što su žene općenito otvorenije za komunikaciju od muškaraca. “To je naš način izražavanja”, dok “to nije stil koji je nužno prirodan načinu na koji muškarci komuniciraju”.

Dijeljenje tračeva s drugom osobom znak je dubokog povjerenja jer signalizirate da vjerujete da ta osoba neće koristiti ove osjetljive informacije na način koji bi imao negativne posljedice za vas. Zajedničke tajne povezuju ljude. Prenošenje osobnih podataka o tuđem životu bez dobre namjere čini se kao bezopasna vježba. Međutim, dugoročno gledano, to ne samo da utječe na našu vjerodostojnost, već također šteti našem osjećaju dobrobiti. Počinjemo ovisiti o ogovaranju i klevetama za svoju sreću i potvrdu. A to nije ni zdravo ni dobro za naš osobni rast.

Aspekt ogovaranja koji nas najviše zabrinjava je taj što, u svom najsirovijem obliku, to može biti strategija koju pojedinci koriste za promicanje vlastite reputacije i sebičnih interesa na račun drugih. I premda većina ogovaranja nije zlobna ili zlonamjerna, ta ružna strana ogovaranja obično zasjenjuje dobroćudnije načine na koje ono funkcionira u društvu. Bezopasno ogovaranje s kolegama gradi grupnu kohezivnost i podiže moral, a to može dovesti vjerovali ili ne i do većeg zadovoljstva poslom. Kako? Dobivanjem informacija koje nedostaju putem ogovaranja. Motivacija je ovdje dobiti informacije o drugoj osobi. A u praksi cilj opravdava sredstvo. Sve prolazi.

Isto tako trebamo osvijestiti kako ogovaranje može i uzrokuje probleme na radnom mjestu i u drugim društvenim skupinama kada negativno ogovaranje izmakne kontroli.

Pokazuje li ogovaranje nisko samopoštovanje?

Istraživanje je dokazalo da ljudi koji provode veliki dio svog dnevnog razgovora pričajući o tuđim životima, posebno o osobnim detaljima ili negativnim aspektima tuđih života, zapravo pate od niskog samopoštovanja. Oni crpe potvrdu za sebe iz tuđe bijede. Dakle, kada dijele informacije o tome da drugima nije dobro u životu, potvrđuju da je njihov život mnogo bolji.

Međutim, ako se naš izvor sreće temelji isključivo na nesavršenim životima drugih ljudi, tada možda imamo lošu sliku o sebi.

“Kad ljudi kažu ‘vaša reputacija je ispred vas’, to je zato što su čuli tračeve o toj osobi”, što “može biti iznimno korisno”. Ipak, širenje ili neispravljanje tračeva za koje znate da nisu istiniti nema nikakvu pro-društvenu korist, a o etici da ni ne govorimo. Svaka minuta provedena u ogovaranju predstavlja minutu u kojoj biste mogli učiniti nešto lijepo za nekog drugog ili podržati prijatelja. To također predstavlja minutu u kojoj možete prakticirati poštenje isključivanjem nagađanja i laži. Vjerujem da kada govorimo o drugima, prvo trebamo ispitati svoje motive.

Jesu li informacije koje ćemo podijeliti ikome korisne? Ako unatoč našim naporima i namjerama naiđemo na trač, ne bismo trebali osuđivati osobu o kojoj se priča. Jednom sam prisustvovala razgovoru u kojem su ogovarali osobu koju osobno nisam poznavala – „kako je tako bezobrazan, umišljen i arogantan“. Susrećući tog “nekoga” osobno po prvi put, ništa od spomenutog nije bila istina.

I na samom kraju želim s Vama dragi čitatelji podijeliti savjet velikog Sokrata.

Kad god ste u iskušenju da s drugima podijelite intimne ili osobne detalje o nekome, odvagnite svoje namjere i pokušajte primijeniti Sokratov “Trostruki filter?”

Jednog dana, jedan poznanik je došao do ovog velikog filozofa i rekao: “Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
Stani malo”, odgovorio je Sokrat. “Prije nego mi kažeš to što želiš to mora proći jedan mali test. Zove se trostruki filter za ogovaranje”.

1. Jesi li apsolutno siguran da je ono što mi namjeravaš reći istina?
2. Je li to što si mi želio reći o mom prijatelju nešto dobro?
3. Hoće li to što mi želiš reći o mom prijatelju biti korisno za mene?

Ako to što želiš reći nije ni istinito, niti dobro niti korisno, zašto bih onda to ja uopće želio čuti i zašto bi ti to želio iznijeti?”

Imajte na umu Sokrata kada budete u iskušenju komentirati tuđe živote i dijeliti neprovjerene informacije.

 

Foto: Canva
Categories: Izdvojeno

Kolumna Gordane Matković – Zašto ogovaramo?

Tekst: Gordana Matković, Educamix Centar za razvoj ljudskih potencijala

Ogovaranje drugih ljudi staro je vjerojatno koliko i ljudi. Što je toliko zanimljivo u ogovaranju? Zašto to činimo toliko često i na koji način te što to govori o nama? Ogovaranje je zanimljiv društveni fenomen istraživan i sa sociološke, i s psihološke strane. Bitna je komponenta ta da uz informaciju koju prenosimo dodajemo i vlastiti sud, koji nudimo čak i plasiramo kao činjenicu.

Svi tvrdimo da ga mrzimo, svi kažemo da ga preziremo. Ali zapravo svi to radimo. Zašto je ogovaranje tako primamljivo? I ako je tako dobro, zašto želimo poreći sudjelovanje u ogovaranju? Činjenica da svi tvrdimo da mrzimo ogovaranje/tračanje, dokazuje da ogovaranje nije u skladu s našom savjesti. Jer da jest, ne bismo tako žestoko poricali ogovaranje, zar ne?

Zahvaljujući društvenim medijima, sada nam je sasvim normalno pa čak i poželjno javno raspravljati o životima drugih. Ljudi koji vole tračati ne žive samo u malim gradovima i nisu stereotipne kućanice koje tračaju u dvorištu s druge strane. Ogovaranje je drugačije u današnjem svijetu. Danas je to zahvaljujući medijima i društvenim mrežama ukorijenjeno u svačiji svakodnevni život.

Revno slušanje trača također je jednako ogovaranju. Uvijek trebamo znati da se onome tko vas ogovara ne može vjerovati. Tko te ogovara, ogovarat će i tebe. Ako mislite da nikada u životu niste ogovarali ili da ne volite ogovaranje, razmislite još jednom. Da, ogovaranje se također može promatrati kao oblik komunikacije koji se koristi za razmjenu informacija. Međutim, čak i kada javno dijelite istinite informacije o nekome, unatoč tome što znate da toj osobi možda nije ugodno javno dijeliti te informacije, upuštate se u štetne priče koje zaista mogu imati i nesagledive posljedice za tog pojedinca. Pokušajmo se staviti u njegove cipele, kako bi se mi osjećali i kakve to posljedice može izazvati.

Trebali biste znati da nije svako ogovaranje loše, ali je svako klevetanje ogovaranje. Kleveta je kada širite nepotvrđeno negativno izvješće ili informaciju o nekome bez prilaganja ikakvih dokaza istine. Da, to je jednako laganju.

Odgovorni smo za svoje riječi. Ogovaranje je mnogima od nas prirodno. Ponekad možemo ogovarati sami sebe kako bismo se osvetili, kako bismo se dodvorili nekome koga želimo impresionirati, kako bismo se osjećali bolje kada nas netko zastraši ili čak samo da bismo razbili dosadu. Iskreno, nijedan od ovih razloga nije dobar. Motivi su uvijek ljubomora, stjecanje moći, prihvaćanje, zavist. Skoro uvijek se fokusiramo na to da sebe podignemo gurajući druge prema dolje. Kada govorimo o drugima iza njihovih leđa stvari koje su uvredljive, pogrdne i nepotvrđene, to se odražava na to tko smo mi.

Ljudi koji tračaju imaju živote, kao i svi drugi. Ali radije pobjegnu od svojih problema i razmišljaju o problemima drugih ljudi kako ne bi morali razmišljati o svojima. To je njihov obrambeni mehanizam. Ono što ne znaju je da gube vrijeme koje bi mogli uložiti u sebe. Jedna od najzanimljivijih stvari o tračerima je ta da rijetko priznaju da vole tračati. Često su nesvjesni da su upravo oni tračeri. Kad bi vas netko opisao kao “tračera”, nedvojbeno biste se osjećali uvrijeđeno.

Ako bismo napravili introspektivu i iskreno odgovorili na pitanje koliko vremena svaki dan provedete tračajući, vjerujem da bismo se jako iznenadili pa čak i posramili?

Studija iz 2019. objavljena u časopisu Social Psychological and Personality Science pokazala je da tračamo – u prosjeku – 52 minute dnevno. Razlikuje se od osobe do osobe. Također ogovaranje/tračanje se više povezuje sa ženama, no studije na tu temu pokazuju da to nije nužno slučaj – žene su sklonije neutralnijem ogovaranju od muškaraca. “Vrlo vjerojatno postoji element seksizma” u tim stereotipima, a ta reputacija pripisuje se tome što su žene općenito otvorenije za komunikaciju od muškaraca. “To je naš način izražavanja”, dok “to nije stil koji je nužno prirodan načinu na koji muškarci komuniciraju”.

Dijeljenje tračeva s drugom osobom znak je dubokog povjerenja jer signalizirate da vjerujete da ta osoba neće koristiti ove osjetljive informacije na način koji bi imao negativne posljedice za vas. Zajedničke tajne povezuju ljude. Prenošenje osobnih podataka o tuđem životu bez dobre namjere čini se kao bezopasna vježba. Međutim, dugoročno gledano, to ne samo da utječe na našu vjerodostojnost, već također šteti našem osjećaju dobrobiti. Počinjemo ovisiti o ogovaranju i klevetama za svoju sreću i potvrdu. A to nije ni zdravo ni dobro za naš osobni rast.

Aspekt ogovaranja koji nas najviše zabrinjava je taj što, u svom najsirovijem obliku, to može biti strategija koju pojedinci koriste za promicanje vlastite reputacije i sebičnih interesa na račun drugih. I premda većina ogovaranja nije zlobna ili zlonamjerna, ta ružna strana ogovaranja obično zasjenjuje dobroćudnije načine na koje ono funkcionira u društvu. Bezopasno ogovaranje s kolegama gradi grupnu kohezivnost i podiže moral, a to može dovesti vjerovali ili ne i do većeg zadovoljstva poslom. Kako? Dobivanjem informacija koje nedostaju putem ogovaranja. Motivacija je ovdje dobiti informacije o drugoj osobi. A u praksi cilj opravdava sredstvo. Sve prolazi.

Isto tako trebamo osvijestiti kako ogovaranje može i uzrokuje probleme na radnom mjestu i u drugim društvenim skupinama kada negativno ogovaranje izmakne kontroli.

Pokazuje li ogovaranje nisko samopoštovanje?

Istraživanje je dokazalo da ljudi koji provode veliki dio svog dnevnog razgovora pričajući o tuđim životima, posebno o osobnim detaljima ili negativnim aspektima tuđih života, zapravo pate od niskog samopoštovanja. Oni crpe potvrdu za sebe iz tuđe bijede. Dakle, kada dijele informacije o tome da drugima nije dobro u životu, potvrđuju da je njihov život mnogo bolji.

Međutim, ako se naš izvor sreće temelji isključivo na nesavršenim životima drugih ljudi, tada možda imamo lošu sliku o sebi.

“Kad ljudi kažu ‘vaša reputacija je ispred vas’, to je zato što su čuli tračeve o toj osobi”, što “može biti iznimno korisno”. Ipak, širenje ili neispravljanje tračeva za koje znate da nisu istiniti nema nikakvu pro-društvenu korist, a o etici da ni ne govorimo. Svaka minuta provedena u ogovaranju predstavlja minutu u kojoj biste mogli učiniti nešto lijepo za nekog drugog ili podržati prijatelja. To također predstavlja minutu u kojoj možete prakticirati poštenje isključivanjem nagađanja i laži. Vjerujem da kada govorimo o drugima, prvo trebamo ispitati svoje motive.

Jesu li informacije koje ćemo podijeliti ikome korisne? Ako unatoč našim naporima i namjerama naiđemo na trač, ne bismo trebali osuđivati osobu o kojoj se priča. Jednom sam prisustvovala razgovoru u kojem su ogovarali osobu koju osobno nisam poznavala – „kako je tako bezobrazan, umišljen i arogantan“. Susrećući tog “nekoga” osobno po prvi put, ništa od spomenutog nije bila istina.

I na samom kraju želim s Vama dragi čitatelji podijeliti savjet velikog Sokrata.

Kad god ste u iskušenju da s drugima podijelite intimne ili osobne detalje o nekome, odvagnite svoje namjere i pokušajte primijeniti Sokratov “Trostruki filter?”

Jednog dana, jedan poznanik je došao do ovog velikog filozofa i rekao: “Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
Stani malo”, odgovorio je Sokrat. “Prije nego mi kažeš to što želiš to mora proći jedan mali test. Zove se trostruki filter za ogovaranje”.

1. Jesi li apsolutno siguran da je ono što mi namjeravaš reći istina?
2. Je li to što si mi želio reći o mom prijatelju nešto dobro?
3. Hoće li to što mi želiš reći o mom prijatelju biti korisno za mene?

Ako to što želiš reći nije ni istinito, niti dobro niti korisno, zašto bih onda to ja uopće želio čuti i zašto bi ti to želio iznijeti?”

Imajte na umu Sokrata kada budete u iskušenju komentirati tuđe živote i dijeliti neprovjerene informacije.

 

Foto: Canva