O muškim i ženskim spomenicima I zašto je to važno
Tekst: Olga Štajdohar Pađen, Autorica knjiga „Plivati s ISO-om i ostati živ – što je kvaliteta i kako njome upravljati u poslovnom i privatnom životu“, „Plivati poslovnim vodama i ostati živ – Priručnik za poduzetnike, menadžere i one koji se tako osjećaju“ te „Plivati laboratorijem i ostati živ – Postati i ostati akreditirani laboratorij, ili ipak bolje ne“, „Alati i tehnike za svaki dan – u poslovnom i privatnom životu“
Što mislite koliko u Zagrebu ima spomenika nekoj muškoj osobi s imenom i prezimenom, a koliko nekoj ženskoj osobi s imenom i prezimenom? Moj prvi odgovor, a vjerujem i vaš, je bio – pojma nemam.
Već desetljećima svakodnevno hodam središtem našeg glavnog grada i nikad o tome nisam razmišljala. A onda sam ih jednog dana počela uočavati. Kipovi u prirodnoj i natprirodnoj veličini, biste i spomen ploče zaslužnim muškarcima su na sve strane, na trgovima, ulicama, parkovima, stisnuti uz zidove zgrada ili dominantni konjanici na središnjim trgovima… Dodatno, svi ti trgovi, ulice, parkovi, prilazi i šetališta, a i škole, instituti, zavodi, muzeji i studentski domovi zovu se po njima. Na primjer, spomenik kralju Tomislavu na Trgu kralja Tomislava, malo dalje spomenik Anti Starčeviću na trgu Ante Starčevića, kod zgrade HAZU-a bista Ruđera Boškovića kako gleda na Ulicu Ruđera Bošković, a uz to u Zagrebu postoje srednja škola i jedan veliki znanstveni institut nazvani po njemu.
Da ne duljim, hodajući užim dijelom Zagreba nabrojala sam 45 spomenika nekoj muškoj osobi, a sigurno mi je neki i promaknuo. Uopće mi nije namjera omalovažiti potrebu podsjećanja na važne ljude iz prošlosti na razne načine pa i pomoću spomenika i spomen ploča. Naprotiv! No, istovremeno, pokušala sam naći i spomenike ženskim osobama s imenom i prezimenom, no to se pokazalo gotovo kao nemoguća misija.
U cijelom tom prostoru našla sam svega tri spomenika. Jedan je Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici (pod pretpostavkom da to je ona jer na toj statui zapravo nema nikakvog natpisa) te dvije biste koje prikazuju sestre Baković. I to je to. Tri naprama četrdeset i pet.
Nije li to čudno? Kad sam o ovome pričala s nekim prijateljima, upozorili su me da nisam u pravu, jer da skulptura u obliku ženskog lika ima više od te tri. Istina je, ima ih više, ali to nisu žene s imenom i prezimenom, već na primjer, žena napaćena lica na skulpturi Povijest Hrvata ispred zgrade Sveučilišta, Kumica na Dolcu s teškom košarom na glavi, Šestinska pralja sa svojim koritom, uzgajivačica ruža, pa sve do senzualnih kupačica, razigranih plesačica i one skulpture žene bez glave kod Pošte u Jurišićevoj, ali s jasnim atributima plodnosti.
U videu na sljedećem linku možete pronaći još više detalja o tome: Spomenici u Zagrebu – Očima Vanzemaljke.
Vjerujem da ni u drugim gradovima, a i državama, nije puno drugačije. I, u čemu je problem? Reći će netko. E pa ja u činjenici da praktički nema spomenika ženama s imenom i prezimenom, već da su žene prikazane kao simboli nekih njihovih životnih uloga i situacija vidim puno problema. Htjeli mi to ili ne, oblikuje nas svijet oko nas, ulazi nam u svijest i u podsvijest te utječe na naše sudove i postupke. Jednostavno je tako i to se neće promijeniti.
Ovakva situacija sa spomenicima, nazivima ulica i trgova poručuje – muškarci su ti koji su važni, oni su zaslužni svojim imenom i prezimenom, oni su osobe, ličnosti, njih se sluša i njih se uvažava, oni su nešto značajno učinili i time priskrbili svoje mjesto u javnom prostoru. Nasuprot tomu, žene su bezimene, a prema ulogama, ili predane radnice, ili zabavljačice, ili jednostavno one koje imaju biološku predodređenost za rađanje djece. I to je to.
Skulptura Povijest Hrvata (1932.), Ivan Meštrović
Razgovarajući s poznatima o ovoj temi doživjela sam još nekoliko meni tužnih stvari. Prvo, ljudi u ovome ne vide problem, kažu: “To je tako”, “To je tako oduvijek bilo, ne treba se na to obazirati”, “Samo neka si oni dižu spomenike, žene idu svojim putem, žene se već nekako snađu”, “Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, svi ti muškarci su se sigurno bojali svoje žene, ili majke”… Zatim su me pitali: “Pa dobro, a koja bi to žena zaslužila svoj spomenik?” (kao da su svi ti muškarci sa spomenicima u najmanju ruku izumili lijek protiv raka). Kako nepravedno! No najstrašnije mi je bilo to što ni ja u prvi čas nisam znala reći kojim bi to ženama trebalo podići spomenik.
I završno pitanje, što mislite, ima li Grad Zagreb hrabrosti postati prvi grad u svijetu u kojem će broj spomenika muškim i broj spomenika ženskim osobama biti jednak?
Foto: autorica privatna arhiva, stock fotografije
O muškim i ženskim spomenicima I zašto je to važno
Tekst: Olga Štajdohar Pađen, Autorica knjiga „Plivati s ISO-om i ostati živ – što je kvaliteta i kako njome upravljati u poslovnom i privatnom životu“, „Plivati poslovnim vodama i ostati živ – Priručnik za poduzetnike, menadžere i one koji se tako osjećaju“ te „Plivati laboratorijem i ostati živ – Postati i ostati akreditirani laboratorij, ili ipak bolje ne“, „Alati i tehnike za svaki dan – u poslovnom i privatnom životu“
Što mislite koliko u Zagrebu ima spomenika nekoj muškoj osobi s imenom i prezimenom, a koliko nekoj ženskoj osobi s imenom i prezimenom? Moj prvi odgovor, a vjerujem i vaš, je bio – pojma nemam.
Već desetljećima svakodnevno hodam središtem našeg glavnog grada i nikad o tome nisam razmišljala. A onda sam ih jednog dana počela uočavati. Kipovi u prirodnoj i natprirodnoj veličini, biste i spomen ploče zaslužnim muškarcima su na sve strane, na trgovima, ulicama, parkovima, stisnuti uz zidove zgrada ili dominantni konjanici na središnjim trgovima… Dodatno, svi ti trgovi, ulice, parkovi, prilazi i šetališta, a i škole, instituti, zavodi, muzeji i studentski domovi zovu se po njima. Na primjer, spomenik kralju Tomislavu na Trgu kralja Tomislava, malo dalje spomenik Anti Starčeviću na trgu Ante Starčevića, kod zgrade HAZU-a bista Ruđera Boškovića kako gleda na Ulicu Ruđera Bošković, a uz to u Zagrebu postoje srednja škola i jedan veliki znanstveni institut nazvani po njemu.
Da ne duljim, hodajući užim dijelom Zagreba nabrojala sam 45 spomenika nekoj muškoj osobi, a sigurno mi je neki i promaknuo. Uopće mi nije namjera omalovažiti potrebu podsjećanja na važne ljude iz prošlosti na razne načine pa i pomoću spomenika i spomen ploča. Naprotiv! No, istovremeno, pokušala sam naći i spomenike ženskim osobama s imenom i prezimenom, no to se pokazalo gotovo kao nemoguća misija.
U cijelom tom prostoru našla sam svega tri spomenika. Jedan je Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici (pod pretpostavkom da to je ona jer na toj statui zapravo nema nikakvog natpisa) te dvije biste koje prikazuju sestre Baković. I to je to. Tri naprama četrdeset i pet.
Nije li to čudno? Kad sam o ovome pričala s nekim prijateljima, upozorili su me da nisam u pravu, jer da skulptura u obliku ženskog lika ima više od te tri. Istina je, ima ih više, ali to nisu žene s imenom i prezimenom, već na primjer, žena napaćena lica na skulpturi Povijest Hrvata ispred zgrade Sveučilišta, Kumica na Dolcu s teškom košarom na glavi, Šestinska pralja sa svojim koritom, uzgajivačica ruža, pa sve do senzualnih kupačica, razigranih plesačica i one skulpture žene bez glave kod Pošte u Jurišićevoj, ali s jasnim atributima plodnosti.
U videu na sljedećem linku možete pronaći još više detalja o tome: Spomenici u Zagrebu – Očima Vanzemaljke.
Vjerujem da ni u drugim gradovima, a i državama, nije puno drugačije. I, u čemu je problem? Reći će netko. E pa ja u činjenici da praktički nema spomenika ženama s imenom i prezimenom, već da su žene prikazane kao simboli nekih njihovih životnih uloga i situacija vidim puno problema. Htjeli mi to ili ne, oblikuje nas svijet oko nas, ulazi nam u svijest i u podsvijest te utječe na naše sudove i postupke. Jednostavno je tako i to se neće promijeniti.
Ovakva situacija sa spomenicima, nazivima ulica i trgova poručuje – muškarci su ti koji su važni, oni su zaslužni svojim imenom i prezimenom, oni su osobe, ličnosti, njih se sluša i njih se uvažava, oni su nešto značajno učinili i time priskrbili svoje mjesto u javnom prostoru. Nasuprot tomu, žene su bezimene, a prema ulogama, ili predane radnice, ili zabavljačice, ili jednostavno one koje imaju biološku predodređenost za rađanje djece. I to je to.
Skulptura Povijest Hrvata (1932.), Ivan Meštrović
Razgovarajući s poznatima o ovoj temi doživjela sam još nekoliko meni tužnih stvari. Prvo, ljudi u ovome ne vide problem, kažu: “To je tako”, “To je tako oduvijek bilo, ne treba se na to obazirati”, “Samo neka si oni dižu spomenike, žene idu svojim putem, žene se već nekako snađu”, “Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, svi ti muškarci su se sigurno bojali svoje žene, ili majke”… Zatim su me pitali: “Pa dobro, a koja bi to žena zaslužila svoj spomenik?” (kao da su svi ti muškarci sa spomenicima u najmanju ruku izumili lijek protiv raka). Kako nepravedno! No najstrašnije mi je bilo to što ni ja u prvi čas nisam znala reći kojim bi to ženama trebalo podići spomenik.
I završno pitanje, što mislite, ima li Grad Zagreb hrabrosti postati prvi grad u svijetu u kojem će broj spomenika muškim i broj spomenika ženskim osobama biti jednak?