Marija Malenica: U ringu i životu – kad pobijediš sebe, pobijedio si sve ŽENIAL INTERVJU
Razgovarala: Anita Vuković, dipl. oec./Spisateljica | PR savjetnica | Poduzetnica
Marija Malenica dvostruka je svjetska i europska prvakinja u K1, boksačka trenerica i inspiracija mnogim ženama koje se žele okušati u borilačkim sportovima – i životnim izazovima.
Iako je na borilački put zakoračila s 17 godina, bez velikih ambicija, njezina znatiželja, ustrajnost i neustrašivost odvele su je na svjetski tron. Danas živi ono što je izgradila sama – borac, mentorica i žena koja se nije bojala svojih snova.
U razgovoru za Ženial.hr, otkriva kako izgleda život jedne prvakinje, koliko je važna mentalna snaga, kako se nosi s izazovima i što poručuje mladim ženama koje tek kreću svojim putem.
Kako je izgledao tvoj sportski put od samih početaka do europske i svjetske titule?
Pa kad pogledam unazad, put je bio jako dug, trnovit, usamljen i težak, ali u isto vrijeme mi je toliko toga dao i pružio nevjerojatno životno iskustvo, tako da je svaki trenutak bio vrijedan. Počela sam jako kasno trenirati, sa 17 godina – iz zabave, ne misleći se baviti boksom. Izgubila sam prve tri borbe, ali to me je još više motiviralo da idem dalje – u biti me moja znatiželja gurala svo ovo vrijeme.
Ubrzo sam postala jako dobra i, nakon što sam osvojila sve što sam mogla u Hrvatskoj, put me naveo u Pariz, gdje sam skupljala iskustvo u ringu, ali i u životu.
Međutim, najveći uspjesi su bili dok sam živjela i borila se u Amsterdamu, gdje sam proputovala velik dio svijeta i osvojila europske i svjetske profesionalne titule. Također sam osvojila Europsko prvenstvo sa svojim matičnim klubom Pit Bull iz Splita, a nakon Amsterdama sam se odselila u London i gurala profesionalni i amaterski boks.
Što te najviše motivira da svaki dan daješ svoj maksimum – fizički i mentalno?
Cijeli taj borilački svijet je jako zanimljiv. Nakon nekog vremena shvatiš da se ne boriš protiv svog protivnika, već da si jedini tvoj protivnik – samo ti.
Moj trener Ante Matas me naučio boksu, ali i odnosu prema treningu i životu, i zahvaljujući njemu sam shvatila da nema između – ili ću biti 100% u tome ili neću uopće.
Naravno da je bilo padova, ali svakim padom sam se dizala još više i trenirala još luđe – možda je to i neki inat kojeg mi Dalmatinci imamo.
Ali kad sam to shvatila, sve mi je bilo lakše – znala sam da se boks događa sad u mom životu i da kad završi, nema nazad, stoga je moj jedini zadatak da dajem ama baš sve od sebe, a ostalo prepustim dragom Bogu.
Još moram napomenuti da mentalno igra najveću ulogu u svemu tome i da, ako to savladaš, ostalo je lagan posao.
Koliko je prehrana važna u tvojoj pripremi i svakodnevici? Imaš li neke navike kojih se uvijek držiš?
Iskreno, nisam uvijek imala najbolji odnos s hranom. Kao i većina boraca, skidala sam dosta kilograma za mečeve – i to na nezdrav način. A onda, nakon završetka natjecanja, bila bi gozba i vrlo često prežderavanje. I tako u krug. Ali ubrzo sam shvatila da to nije zdravo i vratila se na normalne navike.
Prehrana je jako bitna u mojoj pripremi i svakodnevnici. Tijelo je hram i kako ga hranimo, tako se i osjećamo, a tako i treniramo.
Od navika sam samo pokušavala jesti što zdravije – neprocesuiranu hranu, dosta proteina, masti i vlakana. Nikad nisam imala posebne rituale, nego bih pratila kako se osjećam i kakva sam na treningu.
Kako izgleda tvoj tipičan dan kada si u punom treningu?
Kada sam bila u punom treningu, dan bi izgledao ovako – buđenje u 6, odlazak u gym gdje bih prvo trenirala klijente jer sam osobni trener, iza toga dva sata mog prvog boksačkog treninga – drillovi, fokuseri, vreća, tehnika…
Mali odmor, ručak, opet pokoji privatni trening s klijentima i onda moj drugi trening koji bi ovisio o danu, ali većinom malo lakši – ili boksačka tehnika ili trčanje/snaga/kondicija. Doma bih se vraćala oko 9 navečer iscrpljena, ali ispunjena i sretna.
Na koje izazove si najponosnija da si ih savladala – u ringu i izvan njega?
ajviše sam ponosna na svoju ustrajnost, odlučnost, hrabrost i odvažnost – ili bi se moglo reći pozitivnu ludost. I na to koliko god me je bilo strah – a je – ući u ring, zaputiti se u novi grad, pokucati na svaka vrata… opet sam sve to napravila. Kada se sjetim sebe kao male curice, bila sam jako plaha i sramežljiva i ponekad mi se čini da sam sve ovo baš za tu malu curicu napravila – da joj dokažem da možemo sve. A puno me motivirala i moja obitelj koja je uvijek bila ponosna na mene, a posebno moja mama, koja je najveća ratnica koju poznajem.
Što bi poručila mladim sportašicama i ženama koje sanjaju velike ciljeve, ali se boje krenuti?
Poručila bih im – ako nešto stvarno žele i boje se, neka preusmjere taj strah i idu 100% za svojim ciljevima. Kad budu star(e) bake, ako Bog da, da se mogu okrenuti prema sebi i biti sretne i ponosne koliko im je život bio bogat.
Bojati se je normalno, ali naša životna misija je slijediti taj žar u srcu – pa što bilo, bilo!
Foto:Dofoto
Marija Malenica: U ringu i životu – kad pobijediš sebe, pobijedio si sve ŽENIAL INTERVJU
Razgovarala: Anita Vuković, dipl. oec./Spisateljica | PR savjetnica | Poduzetnica
Marija Malenica dvostruka je svjetska i europska prvakinja u K1, boksačka trenerica i inspiracija mnogim ženama koje se žele okušati u borilačkim sportovima – i životnim izazovima.
Iako je na borilački put zakoračila s 17 godina, bez velikih ambicija, njezina znatiželja, ustrajnost i neustrašivost odvele su je na svjetski tron. Danas živi ono što je izgradila sama – borac, mentorica i žena koja se nije bojala svojih snova.
U razgovoru za Ženial.hr, otkriva kako izgleda život jedne prvakinje, koliko je važna mentalna snaga, kako se nosi s izazovima i što poručuje mladim ženama koje tek kreću svojim putem.
Kako je izgledao tvoj sportski put od samih početaka do europske i svjetske titule?
Pa kad pogledam unazad, put je bio jako dug, trnovit, usamljen i težak, ali u isto vrijeme mi je toliko toga dao i pružio nevjerojatno životno iskustvo, tako da je svaki trenutak bio vrijedan. Počela sam jako kasno trenirati, sa 17 godina – iz zabave, ne misleći se baviti boksom. Izgubila sam prve tri borbe, ali to me je još više motiviralo da idem dalje – u biti me moja znatiželja gurala svo ovo vrijeme.
Ubrzo sam postala jako dobra i, nakon što sam osvojila sve što sam mogla u Hrvatskoj, put me naveo u Pariz, gdje sam skupljala iskustvo u ringu, ali i u životu.
Međutim, najveći uspjesi su bili dok sam živjela i borila se u Amsterdamu, gdje sam proputovala velik dio svijeta i osvojila europske i svjetske profesionalne titule. Također sam osvojila Europsko prvenstvo sa svojim matičnim klubom Pit Bull iz Splita, a nakon Amsterdama sam se odselila u London i gurala profesionalni i amaterski boks.
Što te najviše motivira da svaki dan daješ svoj maksimum – fizički i mentalno?
Cijeli taj borilački svijet je jako zanimljiv. Nakon nekog vremena shvatiš da se ne boriš protiv svog protivnika, već da si jedini tvoj protivnik – samo ti.
Moj trener Ante Matas me naučio boksu, ali i odnosu prema treningu i životu, i zahvaljujući njemu sam shvatila da nema između – ili ću biti 100% u tome ili neću uopće.
Naravno da je bilo padova, ali svakim padom sam se dizala još više i trenirala još luđe – možda je to i neki inat kojeg mi Dalmatinci imamo.
Ali kad sam to shvatila, sve mi je bilo lakše – znala sam da se boks događa sad u mom životu i da kad završi, nema nazad, stoga je moj jedini zadatak da dajem ama baš sve od sebe, a ostalo prepustim dragom Bogu.
Još moram napomenuti da mentalno igra najveću ulogu u svemu tome i da, ako to savladaš, ostalo je lagan posao.
Koliko je prehrana važna u tvojoj pripremi i svakodnevici? Imaš li neke navike kojih se uvijek držiš?
Iskreno, nisam uvijek imala najbolji odnos s hranom. Kao i većina boraca, skidala sam dosta kilograma za mečeve – i to na nezdrav način. A onda, nakon završetka natjecanja, bila bi gozba i vrlo često prežderavanje. I tako u krug. Ali ubrzo sam shvatila da to nije zdravo i vratila se na normalne navike.
Prehrana je jako bitna u mojoj pripremi i svakodnevnici. Tijelo je hram i kako ga hranimo, tako se i osjećamo, a tako i treniramo.
Od navika sam samo pokušavala jesti što zdravije – neprocesuiranu hranu, dosta proteina, masti i vlakana. Nikad nisam imala posebne rituale, nego bih pratila kako se osjećam i kakva sam na treningu.
Kako izgleda tvoj tipičan dan kada si u punom treningu?
Kada sam bila u punom treningu, dan bi izgledao ovako – buđenje u 6, odlazak u gym gdje bih prvo trenirala klijente jer sam osobni trener, iza toga dva sata mog prvog boksačkog treninga – drillovi, fokuseri, vreća, tehnika…
Mali odmor, ručak, opet pokoji privatni trening s klijentima i onda moj drugi trening koji bi ovisio o danu, ali većinom malo lakši – ili boksačka tehnika ili trčanje/snaga/kondicija. Doma bih se vraćala oko 9 navečer iscrpljena, ali ispunjena i sretna.
Na koje izazove si najponosnija da si ih savladala – u ringu i izvan njega?
ajviše sam ponosna na svoju ustrajnost, odlučnost, hrabrost i odvažnost – ili bi se moglo reći pozitivnu ludost. I na to koliko god me je bilo strah – a je – ući u ring, zaputiti se u novi grad, pokucati na svaka vrata… opet sam sve to napravila. Kada se sjetim sebe kao male curice, bila sam jako plaha i sramežljiva i ponekad mi se čini da sam sve ovo baš za tu malu curicu napravila – da joj dokažem da možemo sve. A puno me motivirala i moja obitelj koja je uvijek bila ponosna na mene, a posebno moja mama, koja je najveća ratnica koju poznajem.
Što bi poručila mladim sportašicama i ženama koje sanjaju velike ciljeve, ali se boje krenuti?
Poručila bih im – ako nešto stvarno žele i boje se, neka preusmjere taj strah i idu 100% za svojim ciljevima. Kad budu star(e) bake, ako Bog da, da se mogu okrenuti prema sebi i biti sretne i ponosne koliko im je život bio bogat.
Bojati se je normalno, ali naša životna misija je slijediti taj žar u srcu – pa što bilo, bilo!
Foto:Dofoto